Voodoo na marokanski način

U mjesecu šabanu, koji prethodi ramazanu, u mnogim mjestima po Maroku zna biti vrlo živo. Razlog takvoj živosti i uzbuđenosti je izvođenje obreda pod nazivom Lilla de derdeba što bi u slobodnom prevodu značilo Noć od sedam boja. Ova ritualna ceremonija spoj je sufizma i afričkog animizma sa jakim akcentom na šamanizam. Kroz nju čovjek dolazi u direktni kontakt sa vantjelesnim entitetima što rezultira dubokim duhovnim manifestacijama.

Gwana bi se najkraće moglo nazvati muzičkim bratstvom predvođeno svećenikom-muzičarem m'allem  te svećenicom (maqadma), i arifates ili takozvanim vidovnjacima. I baš kako to kaže naziv ceremonija započinje čim zađe Sunce klanjem žrtve, obično crne koze ili crvenog pijetla. Žrtva se kolje na muslimanski način, kao kurban, uz molitvu kako bi se ispoštovali vjerski običaji. No tu prestaje sve ono što ima veze sa tradicionalnim islamom i započinje tipični afrički ritual prožet plesom i transom. Ipak, bez obzira koliko sve ovo imalo u sebi neki crnomagijski ili satanistički prizvuk, treba odmah na početku reći da je jedina svrha Lilla svečanosti liječenje tojest da djeluje terapeutski na njene učesnike. To je bitna i ogromna razlika koja ovu ceremoniju udaljava od klasični prikaza voodoo Loa opsjednuća kada se organizuju pijanstva i orgije.

Opsjednuće je identično ekstatičnom transu kakav se može vidjeti u prizorima haićanskih vudu obreda ili brazilske macumbe. Nadnaravna ekspresija očituje se na dva nivoa, kroz mentalni i fizički. To ne treba nimalo da čudi pošto im je izvorište isto tojest ritual su donijeli crni robovi iz Sudana tokom zlatnog perioda koji je u Maroku potrajao sve do 16. vijeka.

 “Okrutan odnos bogatih sultana prema crncima sjeverne Afrike”, zabilježio je francuski sociolog Emil Dermengen, “podstakao je nastanak specifičnih kultova porijeklom iz afričke animističke tradicije  prilagođenih islamu. Njihov cilj nije imao samo želju da se sačuvaju kultovi predaka, već su oni predstavljali čvrsti afrički duh, i davali su podršku opstanku etničke svijesti. Spletom okolnosti kultovi su pronašli plodno tlo te su se uspješno asimilirali u stara arapska i berberska vjerovanja o duhovima, pustinjskim demonima i vilama. Ipak, Gwana bratstvo ne može se nazvati etničkom skupinom, posebno zato, što su njeni preci, bili pod jakim utjecajem sufizma i tariqa – mističnog bratstva. Zato se bi se moglo konstatirati da je ovo bratstvo spoj afričke šamanističke prakse i arapskog misticizma, što je rezultiralo nečim, što bi se moglo nazvati – vudu na marokanski način. Dok je na Haitiju, Kubi i drugim crnačkim zemljama kršćanstvo utisnulo svoj pečat u afrički kult duhova, u Maroku ali i Alžiru to je napravio islam.”

Centralna ličnost ovog kulta je Sidi Bilal, prvi crni rob koji je oslobođen i voljom božijeg poslanika Muhameda postao mujezin. Prema predaji Bilal je bio posebna ličnost, porijeklom iz Etiopije. Iako rođen kao rob Bilal se vrlo rano izdvajao od ostalih robova svojom mudrošću i strpljivošću što je rezultiralo preobraćenjem na islam. No to nije zaustavilo njegovog okrutnog gospodara Umayya b. Khalafa da ga muči i izlaže raznim torturama. Čuvši o mudrosti i patnji ovog crnog muslimana Muhamedov prijatelj Ebu Bekr as-Siddiq otkupio je Bilala i poklonio mu slobodu. Za vrlo kratko vrijeme on postaje Muhamedov pratitelj kojeg on na koncu postavlja za mujezina. Blisko prijateljstvo sa Muhamedom mu je pribavilo poseban status sa kojim je stekao Allahov blagoslov (baraka). U nekim izvorima Bilal se naziva marabutom ili svetim, vjerski potkovanim čovjekom koji ima moć da ljude oslobađa uticaja džinnova, magije i uroka te poznaje tajne sudbine.

Nakon prinošenja žrtve kreće ulična povorka takozvana La'da, praćena sporim zvucima bubnjeva, čiji je ritualni smisao da protjera sve zle duhove i očisti instrumente od negativnih elemenata, kako bi se pripremio čist put za dolazak velikih Mlouka. Osim toga procesija ima i jedan drugi smisao a on je pozivanje sviju koji žele da se pridruže ceremoniji Lalla. Ispred njih koračaju žene i djeca noseći u rukama darove za duhove – zapaljene svijeće, datulje i mlijeko. Kada se sva povorka smjesti u unutrašnjosti dvorišta neke, obično iznajmljene kuće, počinje drugi dio obreda  posvećen izvođenju pjesama čija tematika govori o robovskoj prošlosti Gnawa brastva. One se nazivaju “sjećanje” ili “Auled Bambara” i vrlo su tužne:

                                                                          Oh, Sudan, Sudan

                                                                          Sudan zemljo moga naroda

                                                                          Porobili su me, prodali su me

                                                                          Odveli su me od moje voljene.

Uz pjesmu pojedini članovi glume scene iz života afričkih robova prije porobljavanja i nakon njega prikazujući gestama lovna divljač, plemenska okupljanja ali i porobljavanje. U međuvremenu gostima se posluže velike plate kozijeg mesa, masline i somuni. To je ujedino i uvertira u sveti dio rituala. Tradicionalno ceremonija se sastoji od sedam dijelova kako bi se ispoštovalo sve duhove. Iako red pojavljivanja Mlouka varira od mjesta do mjesta Lilla de derdeba standardno počinje bijelom bojom, koja uostalom predstavlja muške entitete, a završava sa žutom tojest bojom ženskog duha, čija simbolika označava i ponovno rođenje. Lila je sama po sebi dug i komplikovan ritual predviđen za održavanje tokom cijele noći, mada se po potrebi zna produžiti njeno trajanje i do tri večeri.  Nikad se precizno ne zna koliko će trajati opsjednuće jednog Mlouka i kada počinje drugo, pa tako posjednuća mogu trajati i po nekoliko sati.

Ovih sedam sila ili duhova, koji su ništa drugo nego duhovne manifestacije svetaca koji su u prošlosti živjeli na Zemlji i promicali islam, imaju svoje posebne karakteristike sadržane u boji, mirisu, jelu, piću ali i pjesmi. Svaka boja utjelovljuje drugačije emocije i stanje te na jedinstven način opisuje njegovu prirodu.

Bijela boja priziva svete, čiste duhove poput Sidi Abdelqadr al-Jilani, sufijskog sveca iz 11. stoljeća, od čijeg zaposjedanja čovjek doživi neopisiv osjećaj blaženstva i milosti.

Zelena boja pripada Mloukima muslimanima od kojih je najpoznatiji Shorfa ili u prijevodu – sveti. Oni se smatraju časnim potomcima Poslanika pa ma'llem prije nego im se obrati priziva Muhameda. Nakon toga muzičari pjevaju za Sidi Hammou koji predsjedava muslimanskim blagdanom žrtve i Baba Hammouda, mesara koji obavlja klanje.  Sidi Hammou je po svojoj naravi divlji i groteksan, u momentu kada njegova sila prevlada nad plesačima ili transerima, u nekontrolisanom plesu, obično drže noževe u rukama pa se ponekad desi i da se sami ozljeđuju sa njima. Njemu pripada crvena boja.

Crni Mlouki, koji se smatraju afričkim duhovima, gospodari su šume i među njima se izdvaja muško-ženski par Sidi Mimoun i Lalla Mimona. Njihova ćud ali i snaga je nekontrolisana te su stoga veoma divlji i opasni, transere pokušavaju pretvoriti u životinje, tjerajući ih da se tako i ponašaju pa obavezno jedu sirovo meso, laju, reže a nekada napadnu i publiku.

Rijal el Ghabat još je jedan crni Mlouk podmukle naravi. Takve prizvane snage izuzetno su jake i teško ih je obuzdavati pa su izostavljeni iz rituala.

TAMJAN – DAR ZA DUHOVE

Bertrand Hell u svojoj knjizi “Le Tourbillon des Genies” piše kako se od određenih Mlouka potpuno odustalo u Lilla ritualu zbog njihove izuzetno nasilne i misteriozne naravi poput poput onih šumski. Na kraju ceremonije događaju se manifestacije povezane sa Mloukom po imenu Lalla Mira. Za nju ma'llame tvrde da ju je najbolje prizvati u samu zoru, prije izlaska Sunca. Tokom dijela rituala kada ova sila opsjedne plesače oni poprimaju tipičnu žensku potrebu da koketiraju pa im se daruju slastice i parfemi. Često se zna desiti da ona osoba koju zaposjedne Lalla Mira grozničavo jede bombone. Ponekad se voli pokazati u zastrašujućoj pojavi na taj način predstavljajući ranjenu ili povrijeđenu ženu.

Svaki duh preferira posebni miris čija je svrha uostalom da što jače stimuliše prožimanje ljudskog i duhovnog pa se zbog toga čim opsjednuti plesač mimikom i ponašanjem otkrije koji ga je džin opsjeo pod nos mu se primiče kadionica sa mirisom. U trenutku preuzimanja tijela od strane više sile, na tu osobu baca se na glavu pokrivač odgovarajuće boje i donosi zapaljeni miris. Lalla Mira obožava miris mošusa te svaki put upravo njegov miris zapljusne plesača. Kod ostalih Mlouka prisutni su neki od ovih mirisa – tamjan, mirta, sandalovina, benzoin, ambra… Opsjednuti imitira kretnje i navike džine otkrivajući koji je od sedam duhova preuzeo kontrolu nad čovjekom poput Sidi Maoussa kada plesač na svojoj glavi drži posudu sa vodom.

Centralni dio cijele svečanosti jeste intervencija nadnaravnih entiteta u cilju iscjelivanja bolesnih. Ako uzmemo u obzir podatak da prema marokanskom vjerovanju džini kod ljudi izazivaju mentalna i fizička oboljenja ne čudi konstatacija zašto je Lilla toliko popularna u cijelom Maroku. Mlouki se smatraju na višem rangu duhovne hijararhije od džina, koji su im podčinjeni, te je lako zaključiti da će se njihovom voljom odstraniti svaki džinn ili bolest. Iako nekonvencionalan način liječenja opisani ritual čovjeku daje i više od iscjeljujućeg učinka.

Tokom opsjednuća ljudska emocionalna stanja dovedena su do ekstrema; ljudi vrište, plaču, nekontrolisano se drmaju, smiju, preplavljuje ih osjećaj blaženstva i duhovnog mira ali i terora, erosa…. Prema svjedočanstvima učesnika tokom posjednuća ili transa ljudi imaju osjećaj da su u sasvim drugoj dimenziji, gdje ne postoji ni vrijeme ni prostor, po čemu se može zaključiti da su u tim trenutcima na nekom višem nivou svijesti ili čak duhom van tijela.

ŽENSKI DŽINN SA NOGAMA KOZE

U prošlosti ova ceremonija je bila zatvorena za oči Zapadnjaka, dok se zadnjih decenija otvorila ka bjelačkom svijetu,  ali doživjela i određene reforme. Zbog skoro apsolutne dominacije muških duhova po želji naroda napravljena je neobična iznimka. U ritual prizivanja uvedena je i džinica Aisha Quandisha, koje se većina Maalema plaši zbog nepoznavanja njene ćudi i hirovitosti. Njen puni naziv je Lalla Aisha Qandisha, poznata kao ženski duh sa nogama koze, uz koji se nadovezuje ” l-bahrawiya”- koja je iz mora. Aisha ne spada u Gwana panteon i po važnosti se nalazi odmah iza Lilla Mira, no u cijelom Maroku je izuzetno poštovana.

Maalem je glavni muzičar ili bolje rečeno on obnaša ulogu svećenika paleći tamjan i pozivajući entitete kroz pjesmu, niz napjeva, da se odazovu muzici i plesu. Glavni instrument kojim se animira ritual posjednuća naziva se guembri ili hajhouj, a u pitanju je tradicionalno marokansko glazbalo lutnja sa tri žice. Pored njega koristi se i aouicha ili mali guembi, zvečarka (kastanjeta) i tbel (bubanj).

Bez obzira što Gwana muzičari ili bratstvo sebe smatraju velikim vjernicima, posebno zbog Sidi Bilala, često su na udaru kritike i osude islamskog svijeta. Njihova djelatnost žigosana je jednom riječju – haram ili grijeh te se ne smatra istinskim islamom već ga karakteriziraju pojmom “narodni islam” koji je podložan novotarijama i raznim tumačenjima. Osim toga Gwana krši nekoliko tabua kako bi se omogućila komunikacija sa duhovima.