VRATIMO SEBE U RAVNOTEŽU

Postali smo podvojeno društvo: ono koje ili voli previše o svemu filozofirati — i tako izgubiti svaki dodir s realnošću — ili pak nema živaca ni vremena slušati i čitati. Stoga je najmudrije svaki tekst ili predavanje koje nam zaista može pomoći da dotaknemo sami sebe i povratimo unutarnji mir sročiti što kraće i jasnije, ali ipak s dozom duboke istočnjačke mudrosti i primjesama drevne kineske filozofije.

Tri nivoa ravnoteže

Prvi nivo — ravnoteža uma. Um u ravnoteži — to nije um bez misli. To je um koji se ne hvata za misli. Koji im dopušta da dolaze i odlaze kao oblaci po nebu. Ne zadržavajući ih. Ne napuhujući ih. Ne pretvarajući svaku misao u problem. Kada um izgubi ravnotežu — on počinje živjeti na dva mjesta istovremeno. U prošlosti — prevrćući ono što se već dogodilo. U budućnosti — brinući se o onome što se još nije dogodilo. I nigdje — u sadašnjosti. Tamo gdje se zapravo odvija život.

Drugi nivo — ravnoteža duše. Duša u ravnoteži — to nije duša bez emocija. To je duša koja zna osjećati — i otpuštati. Koja ne drži unutra ono što je već odživjelo svoje. Kada duša izgubi ravnotežu — emocije prestaju teći. One se skamenjuju. Pretvaraju se u težinu koju čovjek nosi godinama ne razumijevajući odakle ona dolazi. Strah koji nije proživljen — postaje tjeskoba. Tuga koja nije otpuštena — postaje praznina. Bijes koji je potisnut — postaje umor.

Treći nivo — ravnoteža energije. Ovo je najdublji nivo. Onaj o kojem se najmanje govori. U kineskoj tradiciji životna energija — či — mora teći slobodno. Kroz cijelo biće čovjeka. Kroz um. Kroz dušu. Kroz svaku ćeliju tijela. Kada energija teče — čovjek se osjeća živim. Laganim. Ispunjenim. Ova tri nivoa su povezana. Uvijek. Kada se jedan naruši — ispaštaju ostali. A kada se jedan obnovi — počinju se obnavljati sva tri.

Tijelo se može izmjeriti. Duša se samo može osjetiti.

Zašto savremeni svijet ruši ravnotežu?

Moderni čovjek živi tako kao da sve vrijeme bježi od tigra. Ali tigra nema. A nervni sistem ne zna za to. Ovo najtačnije opisuje ono što se danas dešava s nama. Naš nervni sistem je stvoren za svijet u kojem su prijetnje bile realne i privremene. Tigar je napao — pobjegao si ili se odbranio — opasnost je prošla — umirio si se. Ali u savremenom svijetu prijetnje su drugačije. One ne prestaju. Rok smjenjuje rok. Tjeskobu smjenjuje tjeskoba. Vijesti donose strah svakog sata. Poređenje sebe s drugima dešava se svake minute u telefonu. Nervni sistem ne stiže da se obnovi. On ostaje u stanju stalne pripravnosti. Dan za danom. Mjesec za mjesecom. I postepeno — ravnoteža odlazi. Ne zato što si slab. Nego zato što niko nije stvoren za takvo opterećenje.

Kako se vraća harmonija

Ravnotežu ne treba stvarati. Ona već postoji unutra. Treba samo skloniti ono što je zatvara. To je najvažnija misao koju želim da shvatiš. Tvoje prirodno stanje — to je ravnoteža. Mir. Jasnoća. To nije nešto čemu treba težiti. To je ono odakle si došao i kamo se vraćaš. Posao se ne sastoji u tome da izgradiš nešto novo. Nego u tome da skineš slojeve napetosti, straha i umora koji su prekrile tvoje prirodno stanje. Kako se to radi? Kroz tri stvari koje sam prenosio učenicima tokom decenija. Prvo — tišina. Ne praznina. Ne odsustvo zvukova. Nego unutrašnja tišina — prostor između misli koji počinješ primjećivati i doživljavati.

Drugo — kretanje energije. Skamenjene emocije je potrebno pokrenuti. Ne potiskivati ih. Ne analizirati ih beskonačno. Nego im dati put. Ponekad su to suze. Ponekad je to pokret tijela. Ponekad su to riječi izgovorene naglas ili napisane na papiru. Kada emocija dobije izlaz — ona prolazi. To je zakon prirode.

Treće — povratak ritmu. Priroda živi po ritmovima. Dan i noć. Plima i oseka. Godišnja doba. Čovjek je dio prirode. I njegova duša također živi po ritmovima. Aktivnost i mir. Davanje i obnavljanje. Kretanje i tišina. Iscjeljenje — to nije događaj. To je put.

Bitno je naglasiti nešto što je važno. Ravnoteža se ne vraća u jednom danu. Većina ljudi očekuje brz rezultat. Oni žele uraditi jednu vježbu i probuditi se kao druga osoba. Tako ne biva. Ali evo šta je istina: svaki mali korak ima značaj. Svaka minuta tišine. Svaki svjesni izdah. Svaki momenat kada biraš mir umjesto užurbanosti. Ti mali koraci se nakupljaju. Kao kapi vode koje vremenom napune čašu. I jednog dana — ne naglo, ne iznenada, već tiho i prirodno — primijetiš da je postalo lakše. Da misli više ne pritišću tako snažno. Da se na duši pojavilo nešto nalik na prostranstvo. Da tijelo ponovo diše slobodno. To i jeste povratak ravnoteže. Ne prema onome ko si bio prije. Nego prema onome ko ti zapravo jesi.