UROK I URICANJE

U islamskoj tradiciji vjeruje se da urok dolazi sa dvije strane: od čovjeka i džinnova (isabetul-a'jn). U zlu moć uroka je vjerovao i sam božji Poslanik Muhammed koji je jedne prilike, kako je ostalo zabilježeno, susreo urečenu djevojku i zapovijedio: “Nađite joj lijeka (nekoga da joj napravi zapis), jer je na njoj urok.”

Vjerovatno se svakome od vas bar jednom desilo da ste nakon susreta s nekim (ili razgovora) osjetili pad energije i glavobolju. Počeli ste zijevati a tijelom vam je prostrujio talas hladnoće. Sve ste to najvjerovatnije pripisali umoru i pospanosti. No, da li je baš to bilo u pitanju? Ili ste ujutro prije odlaska na posao (u grad) radosno obukli svoj novi komplet ili nazuli dugo priželjkivane cipele i onda se desilo nešto čudno. Nakon nekoliko komplimenata, koje ste tog dana primili od poznanika, neki dio odjeće vam se “slučajno” zamazao ili poderao ili je cipela iz čista mira napukla. Primjera ima još i u svakom od njih krije se pogubni učinak nečije skrivene zlobe i ljubomore.

Međutim, potrebno je naglasiti da postoje ljudi koji vam čak svjesno i ne zavide nego u njima egzistira nekontrolirana moć uricanja. Stoga se kaže da i sljepac može ureći ukoliko mu se opiše nešto lijepo što je pred njim. Samim time moć uroka je zlokobnija i perfidnija te ne čudi što mnogi narodi po svijetu, pa i bosanski, vjeruje da je najraširenije zlo na cijeloj zemaljskoj kugli – urok.

DRUGAČIJE JE UROKLJIVO

Analizirajući vjerovanja o urocima kod mnogih naroda nameće se sam od sebe zaključak da su uvijek urokljive one osobe čiji izgled nije karakterističan za to podneblja. Slikovit je sljedeći primjer. Naime, kako kod Arapa i Turaka nema puno plavokosih ljudi ili osoba sa svjetlim očima upravo se takvi pojedinci smatraju urokljivim. Kod nas na Balkanu i dobrom dijelu Evrope mali je postotak crvenokosih ljudi pa se ustalilo vjerovanje da čovjek prirodno crvene kose (obrva i brade) ima moć uricanja. Također, u ovome bitnu ulogu igra i boja tena pa se recimo još i danas ciganske oči smatraju urokljivim i magnetičnim odnosno da čovjeka mogu hipnotisati.

Sve ono što nije svakidašnje izaziva u ljudima bojazan pa je strah pred nepoznatim izrodio mnoštvo tradicionalnih i jako ružni predrasuda. Kada govorimo o urocima onda se tvrdi da su ćosavi muškarci, brkate žene, ljudi s spojenim obrvama ili oni razroki – urokljivi. Još jedna diskriminirajuće predrasuda glasi: čuvaj se obilježenog čovjeka! Naime, po narodnoj definiciji svaka osoba koja posjeduje neki fizički nedostatak ili deformaciju bila je zlosretna, đavolja i urokljiva.

UROKLJIVAC I UREČENI

Kod turskog naroda se vjeruje ukoliko majka prestane dojiti dijete, pa se to dijete podoji mlijekom druge žene, ono će kada odraste biti urokljivog pogleda. Osim toga kaže se da ureknuti može svaka ona osoba koja uspijeva jezikom dodirnuti vrh svog nosa.

Također se tvrdi da samo uricanje nije uvijek istog intenziteta. Najpogubniji je uticaj zlog oka ujutro dok je pogled svjež. U Afganistanu se za takvo oko kaže da “može zapaliti kuću.” Međutim, urok ne dolazi samo preko očiju nego i jezika, tojest pogledom i riječima, pa stoga jedno može da zaustavi drugo. Naime, ako se pri gledanju nečega novog kaže primjerice: “Mašallah, ne ureklo se!” ili se pljune i reče: “Ne bio urok s mojeg oka!”, tada se neće ništa loše desiti.

U Rumuniji se misli da čim se čovjek, bez vidnog razloga, osjeti umorno i pospano, teče mu krv iz nosa ili mu pak dugo zuji u ušima – urečen je. To se isto veli za djevojku koja je previše blijeda u licu.

Da bi se zaštitili od zlog oka nosi se glavica bijelog luka oko vrata ili šešira ili se na kućna vrata okači konjska potkova. Kako su djeca najranjivija kategorija još i danas se u svim dijelovima ove zemlje poštuje pravilo da se novorođenče prije prvog kupanja izvaže na vagi, ne govoreći nikome težinu, kako bi steklo imunitet pred urokljivim očima. Propusti li se navedeno onda se djetetu oko ruke veže crveni konac.

Bošnjaci vele: “Čim je šta manje, lakše se može ureći ali najlakše malo dijete.” U strahu pred strašnom snagom uroka (koji može dijete otjerati u smrt) bošnjačkoj djeci se ušivalo sedef trave u kapice da ih čuva. Govorilo se: “Ne može li dijete da spava, znaj da je u rečeno, pa mu stoga metni sedefila pod jastuk.”

Da bi se urok oslabio i otjerao sa bolesnog na Balkanu se tradicionalno baje koristeći tom prilikom pojedine predmete. Kod Rumuna važni rekviziti u skidanju uroka su ugljen, nož, makaze, igla, češalj, kašika, vile, lješnjak, bosiljak, konoplja, mandragora, vrba, mak i bijeli luk.

U Transilvaniji iznad urečenog se ovako govori:

Georg ide svojim putem,
na putu susrete devet žena,
devet vještica, devet žena urokljivih, one baciše svoje vradžbine,
svojim ga očima pogledaše
ali mu ništa ne mogu.
Kozma de Amin.

Na te riječi urečeni jako zijevne i pljune ispred sebe.

Zatim onaj koji mu baje završi ritual ovim egzorcističkim riječima:

Idi uroku u kamen od N,
od Georga lijek.

U Bugarskoj bajarka da bi oslobodila nekog od uroka uzima svoju zelenu panicu (lončić) i u nju nalijeva vode ispod mlinskog kola. Potom sa mašicama vadi ugljen iz vatre, napravi znak krsta njime nad vodom i govori:

Siva ptica bijelo mlijeko kaplje,
na kamen kapnu, kamen se raspuče. Neka puknu one oči koje su N.urekle!
Ako bude muško – čuna mu puknula,
ako bude žena – bozka joj puknula, ako bude djevojka – kosa joj se sljepila.

Zatim baca (gasi) jedan za drugim tri ugljena u vodi. Promiješa vodu sa makazama i opet baje:

Trgnuli su čudni hora, čudni-počuđeni, uzeli čudnu sjekiru, čudnu-počuđenu,
otišli u čudnu goru, čudnu-počuđenu, nasjekli čudni drva, čudni-počuđeni, sagradili čudni tor, čudni-počuđeni…

U strahu od uroka, ali i kao mjera predostrožnosti stare Bošnjakinje su nekada obavezno svoju djecu uspavljivale ovom uspavankom koja ima sve elemente basme:

Spavaj sine, uroci ti pod nogama bili, kano konju čavli i potkovi,
mome sinu ništa ne naudili,
nego naudili vuku i hajduku.
Uroci ti po gori hodili,
travu pasli, s lista vodu pili,
mome sinu ništa ne naudili,
nego naudili drvetu i kamenu. Akobogda amin, veledalin amin.

U Indiji se urok naziva dishti i sa djeteta skida na ovaj način: majka nedjeljom uzme šaku soli, i dok dijete uspravno stoji, ona okruži oko njega tri puta u smjeru kazaljke na satu a onda tri kruga suprotno od toga. Dok to čini govori: “Om nama šivaja sarva drišti nasi nasi masi masi swaaha.” Potom kaže djetetu da pljune u sol pa je baci napolje. Na kraju se dijete umije vodom, operu mu se ruke i noge te isperu usta. Tradicionalno se praktikuje običaj zaštite od uroka tako da se djetetu na obraz ili između obrva utisne crna tačka.

OKLAGIJOM ISTUĆI UROK

Iako gašenje ugljevlja spada u red najstarijih turskih obreda protiv uroka postoje i neki drugi koji samim svojim opisom izazivaju radoznalost. Takvo je bajanje s oklagijom.

Odžaklija (stravar ili stravaruša) uzima oklagiju u ruku. Na glavu urečenog stavi se drvena ploča za razvijanje pite (tijesta) a onda odžaklija povede magijski monolog:

Esselamu alejkum!
Alejkumu selam!
Tatarin, odakle dolaziš?
Tatarin, dolazim od cara (Hana).
Šta udaraš?
Bolest udaram.
Ne udaram.
Udaram.
Ne udaram.
Udaram.
Ne udaram.
Udaram.

Nakon ovog magijskog (zamišljenog) razgovora odžaklija lagano tri puta udari u drvenu ploču. Opisani ritual se ponovi tri puta poslije čega je urečeni oslobođen urokljivih očiju.

U Bosni, ali i drugdje širom Balkana i Evrope, bijeli luk se smatrao profilaktikom protiv udara zlih očiju. Isto vjerovanje bilježi se u Turskoj, Alžiru, Palestini, Siriji…