U CARSTVU BIJELE UMBANDE I CRNE KVIMBANDE

Brazil je poput Haitija ili Benina, Kube ili Gvatamale središte jedne od iznimno moćnih oblika afričke magije, isprepletene sa animizmom, katoličanstvom i domorodačkim vjerovanjima, koji zajedno čine neobičnu mješavinu obožavanja drevnih afričkih božanstava, zadjenuti u haljine katoličkih svetaca, pred kojima teku potoci krvi žrtvovanih životinja i kriju se mnoge fascinantne misterije koje naš zapadnjački um ne može niti lako pojmiti a kamoli percipirati.

O Brazilu se može puno toga napisati ali ono što je bez svake sumnje neporecivo jeste to da je Brazil jedna predivna zemlja, iznimno bogata florom i faunom, raznolikim krajolicima i osebujnom kulturom. Iako je to kršćanska, katolička zemlja, mnoge crkve su napuštene i u fazi propadanja a ljudi se umjesto odlaska na nedjelju misu radije okreću prakticiranju nekog od mnoštva afro-brazilskih kultova, gdje sve vrvi od šarenila, istog onog kojeg svake godine možemo vidjeti u egzotičnim povorkama svjetski poznatog karnevala.

Uporedo sa dominatnim katoličanstvom u ovoj zemlji egzistira niz religijskih kultova koji su poput umbande prisno vezani za kršćanske svece i nauk, poput kubanske santerie, dok su naprotiv neki drugi kultovi tipa kondomble, čiji naziv doslovno znači „ples u čast bogova“, ili makumbe u znatnijoj mjeri posvećeni slavljenu afričkih božanstava ili pak u krajnjem slučaju kvimbande, kulta crnih sila, onoga što je na Zapadu poznato kao satanizam. No svi ti pravci orijentirani su ka slavljenju i opštenju sa nadnaravnim entitetima predstavljenim u obliku figura katoličkih svetaca ili vevea – vudu simbola.

Ma koliko nam se sviđala ili ne ova činjenica ipak moramo priznati kako je monoteizam (judaizam, kršćanstvo, islam) prilično pasivna religija koja od čovjeka traži beskrajno strpljenje, molitvu i mirenje sa stanjem kakvo god da je. Za razliku od toga vudu religija, u svim svojim ograncima poput makumbe, santerie, umbande, kondomblea ili kvimbande, nudi vjerniku ili sljedbeniku direktni kontakt sa božanstvima, pružajući osim tog transcedetalnog iskustva i praktično rješenje svih onih problema koji svakodnevno muče ljude.

Drevna afrička religija bazira se na sistemu trgovine, ponude i darove, za koje vjernik ili sljedbenik očekuje ispunjenje neke svoje potrebe kod onog božanstva kome se žrtva odnosno dar prinosi. Ono što za nas Zapadnjake u cijelom tom kontekstu može biti prilično neukusno i nehumano jesu mnogobrojna žrtvovanja životinja čija krv, kao fluid života, garantira odaziv entiteta i sprovedbu želja.

No, krajnje je licemjerno da se mi zgražamo nad takvom pojavom, pošto smo po prirodi mesožderi, i u ovom trenutku, dok čitate ovaj tekst, po cijelom svijetu kolje se na milione raznih životinja koje trebaju da podmire sve naše prehrambene potrebe. U tom slučaju naš sentiment se gubi, jer si dajemo pravo da možemo ubijati i jesti životinje, dok to isto pravo pokušavamo drugima uskratiti, karakterizirajući ga nehumanim i barbarskim. No, prava je istina, da žrtvovane životinje, odnosno duše u njima, uvijek će rado pomoći drugom čovjeku u njegovom problemu, jer ih ta gesta oslobađa i podiže na veći svjetlosni nivo. O čemu je tu riječ moglo bi se nadugo i naširoko pisati ali to nije tema ovog teksta.

ODMARAJUĆI DUHOVI

Ono što sa pravom propagira drevna crnačka religija jeste da su dobro i zlo jednaki i prema tome isto vrijede. Ne postoji klasična klasifikacija, kao u zapadnoj kulturi, na dobre i zle duhove već se prema njima svima odnosi sa istim poštovanjem. Odakle ti duhovi dolaze i zašto su ovdje? Duhovi postoje svuda oko nas. Sva mjesta i stvari na ovom svijetu i svemiru sadrže neku vrstu duhovne energije i životne sile. U panteonu afričkih božanstava egzistiraju spiritualni entiteti poznati kao „odmarajući duhovi“ koji iz nekog razloga nisu bili u stanju proći kroz svjetlost dimenzija i ovdje su zarobljeni, unutar našeg svijeta, sve dok ne kompletiraju svoj zadatak i svoju sudbinu.

Postoji mnogo različitih vrsta spiritualnih entiteta koji se manifestiraju te ih se može pronaći u planinama, šumama, stijenama, kamenju, drveću, rijekama, oceanima ali i drugim dalekim mjestima kao što su planete i zvijezde. Duhovi su čista, nevidljiva i neopipljiva energija sa sposobnošću da se manifestira u našem materijalnom svijetu. U tome im pomaže magija, mistični rituali i prizivanja kojima pojedinac može otvoriti energetski kanal ovoj sili i stabilizirati njen prolaz kroz niz inicijacija u cilju stvaranja senzibilnosti i ispravne percepcije mističnog svijeta izvanredno snažnih energija i sila.

Moć tih duhova također se nalazi i u biljkama i životinjama čije potencijale magija itekako zna iskoristiti. Upravo na tom konceptu bazira se i vračanje, najpopularniji oblik magije, koji iako i najprimitivniji, ipak zahtjeva određene sposobnosti samog vrača ili vještice.

ŽABA – SLUGA MAGIJE

U afro-brazilskoj magiji najcjenjenije su životinje, ujedino i magijski rekviziti, poput crne kokoške, zmije, slijepog miša i žabe. Posebnu moć posjeduje žaba koju zbog toga srećemo u praksi čaranja onda kada treba ljubavno podčiniti neku osobu ili je pak – ubiti.

Jedan od najbizarnijih rituala u afro-brazilskoj magiji jeste onaj kada se u usta žabe uguraju ostaci hrane ili mala fotografija osobe koja se želi uništiti a potom se toj žabi zašiju usta. Analogno tome kako žaba, zbog nemogućnosti da se hrani, mršavi i onemoća te na kraju ugine, tako tijelo i duša osobe čija je slika onemoća i dovede do smrti. Specifičnost žabe je i ta da ona može savršeno zamjeniti vudu lutkicu pa se kroz obred čaranja ona naziva imenom i prezimenom neprijatelja, na nju se pljuje i govore joj se razne gadosti i kletve a onda se živa zakuca za neko stablo. Time se određuje budućnost i zla sudbina neprijatelja.

Žabom se posebno često služe nevjerne supruge kako bi muža učinile „slijepim“ za njihove vanbračne izlete ili pak da muža ili ljubavnika drže u potpunoj pokornosti.

Žena za tu priliku koristi iglu i zeleni konac sa kojima napravi znak križa iznad usnulog muža a onda tim koncem i iglom zašije živoj žabi oči. Sa druge strane, u namjeri da drži ljubavnika, ili muža, pod svojom kontrolom ona drži živu žabu u nekoj posudi sa poklopcem ispod svog kreveta, hraneći je kravljim mlijekom.

Ako pak muškarac želi osvojiti određenu ženu onda on uhvati ženku žabu i odnosi je kući. Kada padne noć on držeći žabu u lijevoj ruci govori:

Dok NN ne dođe k meni, neće imati mira.

Odmah zatim uvlači crveni konac u iglu i njime zašije oči žabi prateći to ovim riječima:

Oči NN biće slijepe za svakog drugog muškarca.

Nakon toga žaba se pusti na slobodu.

Radi zanimljivosti ali i informacije potrebno je navesti kako i u bosanskoj ljubavnoj magiji postoje obredi čaranja sa žabom, kada se jedna ili čak tri žive žabe, stave pod sač i izgovara kratka ljubavna formula nakon koje se žaba/žabe puste na slobodu. Isto tako, ni danas mnoge bosanske žene, naročito starije, ne vole kad ugledaju ujutro žabu pred vratima jer im to sluti na nečije vradžbine usmjerene ka tom domu.

Žaba kao magijski transmiter ili pak animalni ljudski dvojnik nije nimalo slučajno odabrana pošto ona još iz drevnih antičkih vremena predstavlja personifikaciju Velike Boginje, majke živog svijeta, najstarijeg božanstva u ljudskoj povijesti i samim time je iskonska poveznica sa svim ljudima. Kako je sama po svojoj prirodi žaba ambivalentno biće ona ima savršene predispozicije medija za protok energije duhova, što je itekako dobro prepoznato u afro-brazilskoj magiji.