3.05.2026.
TRAUMA JE UNIVERZALNA I DOŽIVLJAVA JE SKORO SVAKO
Kategorija: MAGAZIN
Ljubav bih definisao vrlo jednostavno: snažna mješavina otvorenosti i topline koja nam omogućava da se zbližimo s drugom osobom, da osjećamo zadovoljstvo i zahvalnost, te da budemo u skladu sa samima sobom, s drugima i sa samim životom. Otvorenost, kao čisto, bezuslovno „da!“ srca, suština je ljubavi. A toplina srca je osnovni izraz ljubavi, koji nastaje kao prirodan nastavak tog „da!“. To je želja da pružimo ruku i dotaknemo, želja da se povežemo s onim koga volimo i da njegujemo to osjećanje.
Otvorenost ljubavi nalikuje vedrom, bezoblačnom nebu. Njena toplina je poput sunčeve svjetlosti koja se spušta s neba i igra u svim bojama duge: strast, radost, bliskost, komunikacija, dobrota, briga, razumijevanje, služenje, vjernost i odanost — a taj spisak možete i sami nastaviti.
Sveci i mistici posmatrali su ljubav kao samu supstancu naše suštine; naša duša satkana je od topline i otvorenosti ljubavi. Nije potrebno biti veliki mudrac da bismo to razumjeli. Dovoljno je da iskreno pogledamo sve ono što život čini vrijednim. Kada u nama živi ljubav, život je ispunjen smislom i cjelovit, bez obzira na spoljašnje okolnosti. Tada osjećamo povezanost s nečim većim od našeg malog „ja“. Taj osjećaj briše doživljaj odvojenosti i otuđenosti, donosi mir, sklad i dobrobit. Kada u nama nema ljubavi, sve poprima tamne tonove i djeluje kao da nešto nije u redu; kao da nam nešto nedostaje, ne radujemo se čak ni kada je sve dobro i okolnosti su povoljne. Tada se javljaju naleti razočaranja u život, tjeskobe ili očaja bez ikakvog povoda.
Istraživanja mozga i nervnog sistema potvrđuju da povezanost s drugim ljudima utiče na zdrav razvoj i funkcionisanje čovjekovog mozga, njegovog endokrinog i imunološkog sistema, kao i na emocionalnu ravnotežu. Ljubav je osnovna sila koja podržava cijeli naš život i čini ga cjelovitim. Indijski guru Nisargadatta Maharaj govorio je: „Život je ljubav, a ljubav je život.“
UZROK SVIH NAŠIH PATNJI
Žene, u pravilu, priznaju suštinski značaj ljubavi, dok se muškarci s tom tvrdnjom obično slažu nevoljko. „Molim vas, nemojte sve svoditi na to“, kao da čujem kako se mršte muški čitaoci. „Imam važnije stvari od toga da se osjećam voljeno.“ Ali razmislite još malo: autor bestselera, političar koji je pobijedio na izborima, biznismen koji je sklopio posao ili potpisao ugovor — svi oni su sretni kada dobiju malo ljubavi u obliku priznanja, pohvale ili koristi. Čak i trgovac koji je zaradio veliki novac na berzi raduje se što mu se sreća osmjehnula.
Želimo sigurnost, uspjeh, bogatstvo, visok status, moć, priznanje, odobravanje i pohvalu. Ali sve su to samo načini da popunimo bezdanu prazninu u nama, a ta praznina nastala je udaljavanjem od ljubavi. Međutim, ti posredni načini dobivanja ljubavi, odnosno njene zamjene, ne donose pravo zadovoljstvo. Oni su poput zamjenske hrane. Ne možemo se njome zasititi, pa unutrašnja glad samo raste. Ona nas tjera da se vrtimo sve brže, poput hrčka u točku, u očajničkoj nadi da ćemo dobiti makar neku stvarnu nagradu.
Ljubav je važna za našu suštinu. Ali zašto se tako često osjećamo lišenima nje? Sve velike religije postavljale su pitanje zašto se ljudi loše odnose jedni prema drugima i zašto u svijetu vlada haos. Objašnjenja su bila različita: neznanje, loša karma, istočni grijeh, egocentrizam ili nesposobnost da prepoznamo ljubav kao temelj naše prirode. U čemu je, zapravo, uzrok svih naših patnji?
TRAUME IZ DJETINJSTVA
Pogledajmo iskreno u sebe. Naše srce ima sasvim stvarnu zaštitu. Kod nekih ljudi srce štiti neprobojni oklop. Kod drugih je to tanak, nevidljiv zaštitni sloj ili navika da se stegnu kao odgovor na prijetnju. Najčešći okidač za uključivanje samoodbrane jeste sumnja o kojoj sam ranije govorio: da nas ne vole istinski i da nas ne prihvataju takvima kakvi jesmo. Ukočenost ili „isključivanje“ emocija također je pokušaj da se izbjegne bolna tema.
Kada nismo sigurni da možemo biti voljeni takvi kakvi jesmo, teško je vjerovati u samu ljubav. To nevjerovanje nas tjera da poričemo život i njegove darove. Možemo uvjeriti sebe da ljubav nije za nas. Ali istina je da nemamo dovoljno povjerenja u ljubav, teško nam je otvoriti se i pustiti je u sebe. Nepovjerenje razara kontakt s vlastitim srcem i dodatno produbljuje osjećaj nedostatka ljubavi.
Od ljubavi se najčešće zatvaramo zbog negativnih iskustava iz djetinjstva, kada su nas roditelji zanemarivali, nisu nas razumjeli ili su se prema nama otvoreno grubo odnosili. Bojimo se jer nas nije štitio zagrljaj ljubavi. Nedostatak ljubavi i brige utiče na osjetljiv nervni sistem djeteta; ono doživljava šok i psihološku traumu čiji će se odjek čuti tokom cijelog života.
Trauma se može razviti i na manje očigledan način. Neki roditelji djeluju sasvim brižno, ali svoju ljubav prikriveno ili nesvjesno izražavaju kroz kontrolu ili manipulaciju. Oni i dalje dijete smatraju dijelom sebe, ne doživljavajući ga kao samostalno biće sa vlastitim pravima. Takva djeca mogu osjećati da su voljena zbog određenih osobina, a ne zbog toga ko su zaista. Nastojanjem da udovolje roditeljima i uključe se u društvo, počinju gledati na ljubav kao na nešto što dolazi izvana i vjerovati da se može zaslužiti ispunjavanjem određenih standarda.
ODBACIVANJE LJUBAVI
Naravno, djeca pokušavaju da se zaštite od takve nedovoljne ljubavi. Uče da se odvoje i distanciraju od onoga što ih boli, unutrašnje se stežući ili isključujući emocije. Za ovu pojavu postoji poseban termin — disocijacija. Kako je pojasniti? Najlakše bi bilo reći da je disocijacija izbor našeg mozga da kaže „ne“ i odbaci duševnu bol, vlastite osjećaje, potrebu za ljubavlju, patnju i ljutnju zbog toga što nismo voljeni, pa čak i da odbaci samo tijelo u kojem ti osjećaji žive. To je jedna od najčešćih i najefikasnijih strategija zaštite dostupnih djetetu. Glavni nedostatak ove strategije jeste što sužava ili prekida pristup dvama osnovnim centrima našeg tijela: životnom centru u stomaku, koji je zadužen za erotsku energiju, želje, vitalnu snagu i instinktivno znanje, te srčanom centru, odgovornom za ljubav i duboka osjećanja. Govoreći „ne“ patnji zbog nedostatka ljubavi, blokiramo puteve kojima energija ljubavi cirkuliše kroz tijelo i tako se lišavamo te nevidljive, ali prijeko potrebne supstance koja hrani život. Posljedica toga je prekid veze čovjeka sa samim životom.
Pred nama je bolna dilema. S jedne strane, žudimo za ljubavlju i tu želju ne možemo potisnuti. Istovremeno, izbjegavamo ljubav i odbijamo joj se potpuno otvoriti jer u nju ne vjerujemo. Opšti obrazac — ne znati da smo voljeni takvi kakvi jesmo, prigušivati ono što nam srce govori kako ne bismo osjećali bol i zatvarati puteve kojima energija ljubavi teče kroz nas i iz nas — to je ranjeno srce. Ta rana nastaje još u djetinjstvu, kao rezultat prilagođavanja porodičnim okolnostima, ali se s godinama sve više produbljuje i pretvara se u ozbiljan duhovni problem — prekid s ljubavlju i potpuni raskid s našom vlastitom prirodom.
Trauma je univerzalna i doživljava je gotovo svako. Na tjelesnom nivou manifestuje se kao osjećaj praznine, nemira ili potištenosti, a na nivou odnosa — kao osjećaj da nismo voljeni, nesigurnost, oprez, nepovjerenje i nezadovoljstvo. Iz toga proizlaze i svi problemi u odnosima.
SVE JE SUPROSTAVLJENO JEDNO DRUGOME
Ljubav i ranjeno srce, čini se, uvijek dolaze zajedno, ruku pod ruku, poput svjetla i sjene. Koliko god se snažno zaljubili, rijetko uspijevamo prevazići strah i nepovjerenje. Što se jače u nama rasplamsa iskra ljubavi, to više tamu naše nezacijeljene rane zasjenjuje njen sjaj. Čim se pojave sukob, nerazumijevanje ili razočaranje, iz mračnih dubina unutrašnji glas šapuće: „Eto, vidiš? Zapravo te niko ne voli.“
Na društvenom nivou, manifestacije ranjenog srca su stalne borbe, stres i nesuglasice. Zajednice i društvene institucije svih vrsta — brakovi, porodice, obrazovne ustanove, bogomolje, korporacije i nacije širom svijeta — podijeljene su i suprotstavljene jedna drugoj. Planeta trpi ogromne nedaće: ratove, siromaštvo, ekonomsku nepravdu, pogoršanje stanja okoliša. Uzrok svega je naša nesposobnost da vjerujemo jedni drugima, da poštujemo razlike, vodimo ravnopravan dijalog i postižemo međusobno razumijevanje.
Sve lijepo i sve strašno u našem svijetu potiče iz jednog izvora: prisustva ili odsustva ljubavi. Osjećaj neljubljenosti, koji primamo k srcu, jedina je zaista postojeća trauma. Ona nas ranjava, tjerajući nas da se skupljamo i živimo u napetosti.
Priručnik za dijagnostiku mentalnih poremećaja, poznat kao DSM (izuzimajući faktor biohemijske neravnoteže i neuroloških poremećaja), mogao bi započeti ovako: „Ovdje su opisane strašne stvari koje ljudi doživljavaju i čine kada ne znaju da su voljeni.“ Mržnja prema sebi i drugima; sav naš strah, sebičnost, problemi u komunikaciji i seksualnosti; sve patologije, neuroze i sklonost svijeta ka samouništenju; cijeli užas historije, sa svom njenom krvlju i okrutnošću — sve se svodi na jednu jednostavnu činjenicu: srca okamenjuju kada ne znamo da smo voljeni. U tome leži tragedija ljudskog postojanja.
Kada ljudi ne znaju da su voljeni, u psihi se stvara hladna, crna praznina u kojoj obitavaju predrasude. Ljudi počinju vjerovati da su beznačajni, nevažni, neprivlačni ili lišeni drugih vrijednosti. Iz tog prostora straha proizlaze svi činovi terora. Ne radi se samo o bombama, nego, što je mnogo češće, o emocionalnom nasilju unutar nas samih i u našim odnosima.
VOLJETI ILI UMRIJETI
Vanjski teror je simptom unutrašnjeg terora. Kada ljudi osjećaju da nisu voljeni ili da se s njima loše postupa, traže nekoga koga mogu okriviti, na kome će iskaliti svoju frustraciju i bijes. Rat i terorizam se obično posmatraju kao politički problemi, ali suština je u tome da ljudi u kojima energija ljubavi slobodno teče ne bacaju bombe. Terorizam, kao i sam rat, simptom je osjećaja neljubljenosti.
Moć straha i terora neće nestati s ove planete dok ne pobijedimo tu pošast, dok ne iskorijenimo osjećaj neljubljenosti koji se prenosi s generacije na generaciju. „Rat protiv terorizma“ je proturječje i ne funkcioniše, jer se teror ne može iskorijeniti ratom koji stvara još veći teror. Možemo se osjećati sigurnima od agresije tek kada svijetom vlada ljubav. „Imamo samo jedan izbor: voljeti ili umrijeti“, napisao je W. H. Auden u pjesmi o početku Drugog svjetskog rata.
Razumijem da će neki čitaoci smatrati naivnim i udaljenim od stvarnosti govor o istini ljubavi kada se raspravlja o političkim pitanjima poput rata i terorizma. Nesumnjivo, ratovi, etnički sukobi i nepravde u društvu zahtijevaju politička rješenja. Istovremeno, odluke političara bez poštovanja prema svim stranama, bez iskazivanja brige za ljude, ne postižu cilj i vode ka novim sukobima.
Vjerski i društveni lideri često su ratnu strast posmatrali kao izraz nedostatka ljubavi i naglašavali ključnu ulogu koju ljubav treba imati u rješavanju svjetskih problema. Na primjer, Martin Luther King mlađi često je ponavljao da osjećaj nepravde raspiruje ratove tvrdeći da samo ljubav može izliječiti tu bolest: „Prije ili kasnije, svi ljudi na planeti morat će pronaći način da žive u miru… Da bi se to postiglo, čovječanstvo mora razviti metodu rješavanja sukoba koja odbacuje osvetu, agresiju i odmazdu. Temelj takve metode je ljubav.“
Kako čovjek može pobijediti sklonost ka nasilju i ciničan odnos prema ljubavi? Osnovna ideja ovog teksta jeste da je uzrok rata – kao najvećeg simbola ljudske izopačenosti – ogorčenost prema drugima, a korijeni te gorčine obično leže u boli koja prati ljubav. Za svoju ranjenost srca krivimo druge ljude i na njima se „iskaljujemo“. Uvijek su drugi krivi za sve ali zapravo mi sami smo alfa i omega svega: u nama sve počinje i završava. Rane, traume i strahove nikada neće izliječiti zlo i mržnja nego jedino ljubav, ista ona koju moramo osjetiti prema sebi a onda i prema drugima.
