Praksa upotrebe tamjana dolazi od starih Egipćana koji su ga koristili u magijskim ritualima stvaranja atmosfere za prizivanje i slavljenje mnogobrojnih bogova i demona. Kako su Jevreji bili opčinjeni Egiptom i njihovom religijom, da su čak izmislili priču da je jedan Jevrej bio faraon, preuzeli su mnoge mitove i praksu tog naroda, među kojima vjerovanje u Veliko božje ime, ili pak legendu kako je faraonov čarobnjak raspolovio jezero na dva dijela. Naravno, u jevrejskoj verziji to je kasnije postao Mojsije. Imalo bi se još puno toga reći kako je krađom i kopiranjem egipatske i perzijske religije nastao judaizam, a kasnije kršćanstvo i islam, no to je tema za neki drugi tekst.
Dakle, pored prisvajanja tuđih religijski, ali i magijskih segmenata, među njima se našla i upotreba tamjana, koju su Jevreji, kopirajući egipatske svećenike i čarobnjake ukomponirali u svoju religiju te tako učinili “vjerskim elementom”. No tamjan nikada nije bio prvenstveno religijski nego magijski rekvizit čija je primarna svrha da osnaži prizivanje duhova i dozove ih k čarobnjaku. Kako su sami duhovi eterična stvorenja, bez fizičkog tijela, dim tamjana je u skladu s njihovim elementom pa se savršeno podudaraju.
Kod Arapa i Iranaca tamjan se naziva bukhoor, što je na bosanskom preinačeno u buhur, kako se može vidjeti po literaturi. Pod pojam tamjan dolazi mnoštvo mirisa od kojih je najpoznatiji onaj koji se naziva frankincense (slika gore), inače u arapskim magijskim knjigama poznat kao olibanum. On se najviše pali prije početka pisanja zapisa (talismana), kako bi prizvao džinne čija se imena i simboli upisuju na papir. Na kraju pisanja talisman se nekoliko puta provuče kroz dim tamjana u cilju da privoli slugu magije da se određeni period zadrži u njemu.
Također potrebno je znati da tamjan nema moć da protjera duhove, čak dapače, njegov ih miris jako privlači, pošto se njime hrane. Sjetimo se mnogih priča iz Hiljadu i jedne noći gdje se džinn iz čarobne svjetiljke pojavljuje u obliku dima, što je zapravo stvarni opis njegovog dolaska. Isto tako tamjanom se ne može uništiti magija. Na Bliskom istoku upotreba tamjana je isključivo usmjerena protiv urokljivih očiju (ljudskog zla) te je tradicionalni običaj da se on pali predvečer u kući gdje ima male djece.
Osim za zaštitu od uroka na području Alžira i Maroka kađenje sa tamjanom, pored već spomenutog razloga, provodi se i kao tretman za liječenje raznih bolesti, za koje se uglavnom smatra da ih izaziva nečiji zli pogled. U Sudanu pak gravitiraju dvije vrste tamjana pod nazivima bakhara i takhriga.
Bakhara je ono što se u Bosni naziva zapis, a riječ je o listu bijelog papira na kojem derviš ispisuje astrološke formule, znakove, vefkove i svete citate iz Kur'ana. Papir zatim smota i daje ga bolesniku. On taj zapis kod kuće zapali u mubkhar (kadionici) dodajući zrna tamjana ili pak ambru. Nad kadionicom bolesnik nadvije glavu i pokrije se dekom ili stolnjakom kako bi udisao dim. Proces je obično popraćen molitvom, pljuvanjem ili nekim drugim tradicionalnim oblikom liječenja.
Takhriga sa druge strane može se nazvati mješavinom ljekovitog bilja (bakhur al-taiman ili na bosanskom: miris blizanaca) a pali se u najčešćem broju slučajeva za tjeranje uroka i protekciju od njih. Asortiman obuhvata korištenje raznih minerala i aromatičnog bilja poput shebb ‘irg al-‘ alali (Alum), qarad ‘ain al-‘ arus (Abrus precatorius), kasbara ili korijandera, lubana (Commiphora pedunculata), ghasoul (Solicornia sp.) i fakook. Dok mješavina gori glasno se izgovaraju molitve i magijske formule.
Ostale specijalne mješavine tamjana pale se unutar magijskih obreda kada treba prizvati posebno jake demone kako bi ih se umilostivilo ili natjeralo da izvrše određene zadatke. U tome se posebno izdvaja Zar ceremonija, jedna vrsta arapske verzije voodoo rituala dozivanja bogova (u ovom slučaju kraljeva džinna) i dopuštanju da opsjednu tijelo plesača.
Smatra se da najkvalitetniji i time najbolji tamjan dolazi iz Omana, među kojim se posebno izdvaja boswellia sacra, koja je prikazana na naslovnoj slici teksta.
Prema starim pisanim dokumentima u prošlosti se proizvodnjom tamjana bavilo oko 3 000 arapskh familija iz plemena Minei te je bio izuzetno rijedak i skup. No tu svoju dragocjenost mnoge vrste tamjana duguju zapravo magijskoj moći da prizovu džinne, glavne pokretače svake djelotvorne čarolije. U tekstovima arapskih grimoara naročito su cijenjeni miro, mirha ili mirta (Commiphora Abyssinica) koja potiče iz Jemena i Somalije. Pored nje vrlo je cijenjena i teško dostupna mirta iz Mekke koja se naziva Meka Balsam, Belsan ili Boslan. Njen latinski naziv je Commiphora Opobalsamum, i raste u pojedinim oblastima Saudijske Arabije, Irana, Jordana i Somalije. Storaks (Liquidambar orientalis) je još jedna vrsta vrlo traženog aromatičnog tamjana za magijske potrebe. Često se pogrešno naziva Benzoin (Styrax Banzoin). I u biblijskoj priči o rođenju božjeg poslanika Isusa tamjan i mirra dovode se u direktnu vezu sa magijom, jer su oni bili dar trojice perzijskih magova (čarobnjaka). U okultnim krugovima veoma je poštovan i tražen sandal (santalum album) kao i mošus (almisk), mast tamne boje koja se dobija iz žlijezda sjevernog jelena. Kada se mošus kombinira sa tamjanom i ružinom vodom dobije se najjači magijski sastav za izradu moćnih zapisa.
Tamjan je čest rekvizit ljubavnog čaranja. Djevojka ili mladić kada žele navesti voljenu osobu da im dođe uzimaju 21 zrno tamjana i iznad svakog zrna izgovore ovu formulu te puhnu u njega:
Ya karibulmuteali fevka kulli šej'in uluvven itifaihu. N (ime voljene osobe) brzo dođi kod mene.
Potom se zrna tamjana skupe i zapale na nekom mirnom mjestu u svojoj kući, najbolje u spavaćoj sobi.