ŠTA GOD UČINIO DRUGIMA, URADIO SI SAMOM SEBI

BITI ONLINE ILI OFFLINE?

Internet, kao i sva čuda današnje tehnologije, osim svoje neprocjenjive dobrobiti imaju i određene nuspojave koje jako štete krhkom ljudskom biću. Eruptirao je egoizam kroz društvene mreže pošto je većina ljudi nesigurna i potajno mašta da postane poznata i popularna, lijepa i zavodljiva, zabavna. Iskreno govoreći, poznatih i popularnih uvijek je bilo, u odnosu na većinu, jako malo i tako će uvijek biti. Ti ljudi sa sobom već rođenjem donesu karmu koja ih učini harizmatičnim, talentiranim i uočljivim. Svi koji to nemaju, a žele takvi biti, samo se brukaju i stvaraju si nepotrebne komplekse te čine gluposti koje će ih, kad ludilo splasne, pratiti cijeli život.

U tom internetskom opsjednuću većina nas zaboravi da smo sasvim obični ljudi koji moraju u obavezama provesti dan i živjeti život. A baš ova činjenica uporno stvara nove frustracije i traume. Sve se to debelo manifestira u realnom životu u kojem ljudi gube osjećaj za normalnu komunikaciju, druženje, empatiju… Svako je postao kralj ili kraljica na svom mobitelu ili laptopu, uživljen u lažnu stvarnost, dok vrijeme nezaustavljivo ide odnoseći bespovratno dane, mjesece i godine. Vrijeme ne čeka da čovjek shvati da mu biti online neće ništa dati, najmanje ono zbog čega smo svi ovdje na Zemlji a to je da živimo i iskusimo punoću postojanja. Dapače, neka interneta, odličan je ako se zna praktično iskoristiti, ali internet nije sve i nije život. Ukoliko vam to postane onda i nemate život.

NE TREBA OPRAŠTATI

Nezaustavljivo sve intenzivnije posrćemo i padamo u međuljudskim odnosima. Odjednom otkrivamo da nam ni komšije ni familija a ni prijatelji nisu onako lijepi i slatki kako su nas to učili. U tome ima istine ali i zablude. Otkad se pojavio internet i društvene mreže ljudi su naglo „postali pametniji, svjesniji“, odjednom smo dobili energetske vampire i toksične manijake. Ne, nismo. Takvi ljudi postoje oduvijek i uvijek će ih biti. Moraju postojati, kao što mora postoji dobro i zlo. Da nema njih mi ne bi bili svjesni sebe a ni trenutka u kojem živimo. O takvim ljudima danas samo pričamo globalno, dok se prije sve odvijalo lokalno. No, isto tako, trebamo se počesto zapitati kakvi smo i mi kao ljudi, kao osobe, jer realno gledano, nismo ni mi anđeli i dobrice, nego zapravo kao i svi drugi sa puno mana i nedostataka.

Ipak, i unatoč svemu, ne treba nikome opraštati uvrede i nepravdu, jer to je potpuna glupost. Time, takoreći, opraštamo zlo koje nam je neko nanio. Znači, dobili smo ga zasluženo. Možda nekada i jesmo, ne treba ni to zanemariti, ali ipak u većini slučajeva nismo. U narodu postoji izreka: “Ne laje kuja zbog sela, već zbog sebe”. Ljudi najčešće iz svoje lične pakosti i praznine života žele povrijediti one koje krive za svoje neuspjehe i nesposobnost. Zato ne treba oprostiti jer samo tako će ona druga strana naučiti da svaka izgovorena uvreda ili loše djelo ima svoju posljedicu. Kada je iskuse naučit će da se ne mogu ponašati bahato i sebično.

Umjesto opraštanja pustite da bijes u vama živi onoliko dugo koliko mu je potrebno da gori i izgori. I on je tu u vama sa dobrim razlogom, da vam podigne adrenalin, osnaži volju, razbistri um. Kako vrijeme bude prolazilo i njegov intenzitet biće sve slabiji i manji. Na kraju će nestati ili se pretvoriti u zdravi oprez.

Mudro je shvatiti koliko je nužno dopustiti da svaki proces u nama teče neometano pošto u protivnom, ukoliko ga blokirate, stvarate si traumu, za koju se zna da nastaje onda kada mozak u nekom trenutku ne može nešto prihvatiti i procesuirati. Ukoliko vas obuzme tuga pustite je da vas preplavi, nema ničeg zlokobnog i lošeg u njoj. To je najnormalniji ljudski osjećaj. Isto je sa radošću. Smije vam se. Pa smijte se, pokažite svijetu taj svoj divni osmijeh. Ma koliko se tada smijali mozgu i tijelu će i to dosaditi, zasitiće se, i naglo ćete postati ozbiljniji.

VOLJETI ILI NE?

Ljubav, zaljubljenost…, na kraju krajeva nije ni bitno jeste li bilo samo zaljubljeni ili zaista iskusili ljubav. I prvi i drugi osjećaj uglavnom prođe, prije ili kasnije. Najgluplje je žaliti što smo u nekog bili zaljubljeni ili voljeli. Maknimo ego na stranu i priznajmo sebi da nam je u tom nekom životnom trenutku baš to trebalo: da nas neko očara, zadivi i podari osjećaj lepršavosti. Pa šta ako se kasnije ispostavi da nismo bili jedno za drugo? Nije kraj svijeta! Nema garancije za ništa, pa ni za ljubav. Čim to prije shvatite lakše ćete se upuštati u nove ljubavne odnose i uživati u njima.

Nemojte blokirati emocije, niti se svjesno deformirati. Mnogo puta sam čitajući svoj natalni horoskop pročitao savjet da trebam naučiti kontrolirati emocije. U početku sam to stvarno želio no kasnije sam shvatio kada bi to radio postao bi Vulkanac iz Star Treck-a i to više ne bi bio ja. Na kraju krajeva, pa ne idem sumanut po ulici i ne grlim ljude ili plačem kad mi god neko kaže nešto što mi ne paše. Emocije nas čine ljudima, živima, daju nam ljudskost, i samo sa njima možemo doživjeti sebe i svijet oko nas. Naravno da je neka kontrola nad sobom potrebna, ne možemo baš raditi sve što nam u nekom trenu padne na um ili ponese. Umjesto blokiranja trudite se spoznati svoje unutarnje biće.

BITI I OSTATI DOBAR

Ljudi danas vole kazati da su glup i dobar rođena braća ne shvatajući koliko je ta izreka toksična i glupa, ponižavajuća. Doslovno, riječ je o izjavi usmjerenoj protiv karme, i onog što bilo koji čovjek mora biti kako bi olakšao svoj teret, i imao mnogo sretniji naredni život. Jer reinkarnacija postoji, duša je vječna, i nije ju zarobio ni Allah ni Jehova, kako nas pokušavaju uvjeriti, nego je ona nešto izvorno, iskra života koja je stvorila cijeli svemir. Znajte da je uvijek bolje biti dobar nego loš. Pomoći onome kome je pomoć potrebna. Moja majka je imala fenomenalno dobru izreku koja glasi ovako: „ Šta god učinio drugima, uradio si samom sebi“. To je zapravo najbolje sažeta misao o karmi koju sam ikada čuo jer uistinu šta god učinimo drugima, bilo to dobro ili zlo, vratit će nam se kad tad. U životu, baš kao i u svemiru, sve je samo jedan krug, što ode i vrati se, skoro nikada u istom obliku i na isti način, ali vrati se. Toga trebamo svi biti svjesni.

Ko god odbija iskreno priznati da griješi, kako zna učiniti ili reći ono što nije dobro, taj ne može napredovati niti biti bolja osoba. Kvalitetniji postajemo tek kada priznamo ono što smo loše rekli ili učinili. Priznanje našem mozgu djeluje kao hladni tuš koji ga memorira i radi svojevrsnu blokadu da isto ne ponovimo. I tu nam ego ne smije biti kočnica. Većina nas je odgojena tako da ukoliko priznamo grešku navodno postajemo slabići koje niko neće poštovati. Valjda konstantno trebamo održavati imidž savršenstva, koje ne postoji, pretvarajući se u diktatore i isfrustrirane likove. Ne, ne moramo i ne trebamo biti takvi. Kada priznate da ste pogriješili vi zapravo demonstrirate svoj zdravi razum, svoju hrabrost i snagu. Zato se većina ljudi i plaši onih pojedinaca koji odmah priznaju grešku i izvinu se. Iako im to u prvi mah godi za čuti u njima vrlo brzo stvori nervozu i pritajeni strah. Jer shvate da su jači i dominantniji od njih, drže svoj život i ponašanje pod kontrolom. A zar baš to ne želimo svi?