Savremeni čovjek živi u svijetu u kojem je svaki dan ispunjen brzinom, zadacima, obavještenjima, vijestima i beskrajnim tokovima informacija koje vuku pažnju na sve strane. U toj buci radost gubi svoj glas. Njen tihi, nježni zvuk postaje gotovo neprimjetan. Zaboravljamo da ona nije cilj, već prirodno stanje postojanja koje živi u nama — samo ako naučimo da ga oslušnemo.
Čovječanstvo je postiglo nevjerovatan napredak: tehnologija, medicina, obrazovanje, sloboda izbora, mogućnost putovanja, razvoja i stvaranja. Činilo bi se da je sve to trebalo učiniti ljude sretnijima. Međutim, paradoks je u tome što nivo unutrašnjeg zadovoljstva nije porastao, a ponekad se čak i smanjio. Ljudi sve češće osjećaju unutrašnju prazninu, tjeskobu, umor i otuđenost. Okruženi smo udobnošću, ali ne uvijek i smislom. Znamo kako ubrzati procese, ali ne znamo kako usporiti. Ovladali smo umijećem efikasnosti, ali gubimo umijeće radosti. Upravo zato razgovor o radosti nije razgovor o površnoj zabavi, niti o smijehu radi smijeha, već o povratku samoj suštini ljudskog postojanja.
Radost nije emocija koja dolazi samo kada sve ide dobro. Nije nagrada za postignuća, nije reakcija na uspjeh niti posljedica idealnih okolnosti. To je unutrašnje stanje koje ne zavisi od vanjskog svijeta. Ona živi duboko u čovjeku i može se probuditi čak i u najtežim trenucima. U tom smislu, radost je duhovna disciplina — put koji zahtijeva svjesnost, pažnju, unutrašnji rad i sposobnost da se život vidi onakav kakav jeste, bez pokušaja da ga prilagodimo vlastitim očekivanjima.
Savremena kultura često zamjenjuje radost užitkom. Užitak je trenutan — nastaje kao reakcija na vanjski podsticaj: kupovinu, pohvalu, priznanje, “lajk”, novu stvar, putovanje ili uspjeh. Radost, naprotiv, nije bljesak, već tiho i postojano svjetlo. Ne traži razlog i ne nestaje kada se okolnosti promijene. To je prisutnost, unutrašnji mir, osjećaj povezanosti sa svijetom, zahvalnosti i prihvatanja. Upravo tom izvoru nas vraća umijeće radosti — ako smo spremni da ga ponovo naučimo.
Radost ne treba tražiti, jer ona nije negdje daleko, iza horizonta, već upravo ovdje — u svakom dahu, pogledu, riječi i pokretu. Može se osjetiti kada sunčev zrak dotakne lice, kada ti se neko nasmije bez razloga, kada miris kafe ispuni jutro, kada se u tišini čuje šapat vjetra. Ali da bismo to osjetili, potrebno je stati. Potrebno je sjetiti se da život nije trka, već prisutnost. I tu počinje ono najvažnije — umijeće bivanja.