Hormoni
Upravo hormoni određuju brzinu metabolizma: hoćemo li biti puni energije poput zeca Energizera ili vječito pospani i tromi. Kada je riječ o težini, ključnu ulogu igraju hormoni štitne žlijezde, koju s razlogom nazivaju kraljicom metabolizma. Tireoidni hormoni određuju snagu, energiju, libido, brzinu razmišljanja, pamćenje, pažnju i emocionalno stanje. Od njih zavisi da li smo skloni oticanju i povećanju tjelesne mase, ili ostajemo vitki, aktivni i s odličnim osjećajem blagostanja.
Osim štitne žlijezde, na težinu direktno utječe i nivo inzulina. Inzulin je glavni anabolički hormon. Visok inzulin uzrokuje aktivno debljanje i žudnju za slatkim, brašnom, čipsom, krompirom, tjesteninom – odnosno svim „opasnim” namirnicama bogatim ugljikohidratima. Inzulinska rezistencija se negativno odražava i na ravnotežu vode i soli: tijelo počinje zadržavati tekućinu. Težina raste ne samo zbog masnog tkiva, već i zbog vode. Kada raste inzulin, masno tkivo se pretežno nakuplja u predjelu struka – stvarajući onaj zloglasni „šlauf” oko stomaka koji toliko brine pacijente koji žele smršati.
Veliki značaj za regulaciju težine ima leptin – hormon koji kontroliše osjećaj gladi i sitosti. Kod osobe s normalnom težinom i zdravim hormonalnim statusom, uz adekvatan unos hrane, nivo leptina će biti dovoljno visok. Tijelo to prepoznaje kao signal: „Dosta je jela, sve je u redu, sit sam”. Međutim, ako tjelesna masa prelazi fiziološku normu, ako postoji deficit vitamina B grupe (folna kiselina, B12, B6), ako je narušen san ili postoje bolesti štitne žlijezde, dolazi do leptinorezistencija (otpornost na leptin). Ljudi s leptinorezistencijom ne osjećaju sitost. Na pregledima često čujem pacijente kako govore: „Doktore, jedem dok ne osjetim bol u želucu, tek tada shvatim da sam sita.” Kod leptinorezistencije tijelo loše prepoznaje leptin i ne čita njegove signale. Nivo hormona u krvi raste, ali osjećaja sitosti nema. I to se ne dešava jednom dnevno, već stalno. Pacijenti s leptinorezistencijom su konstantno gladni ljudi. Oni doručkuju kod kuće, pojedu užinu na poslu, odu na ručak, pa na popodnevnu užinu, dođu kući, jedu s djetetom, a onda još i večeraju. Čovjek ima mnogo obilnih obroka, a kada pređe na dijetu i jede manje porcije, ima osjećaj da mu katastrofalno nedostaje hrane.