KLETVE I PROKLESTVA

Kletve su arhaični vid magijske komunikacije sa višom silom, blisko vezane uz narodni život i običaje. Opisane su i opjevane u mnogim bosanskim pjesmama i predanjima.

U krajiškom narodu se i danas može čuti priča o ocu i sinu koji su ukrali komšijskog bika u namjeri da ga zakolju a meso prodaju. Prije klanja oca uhvati neka sumnja i strah pa posavjetova sina da uzme sa stoga sijena i poreda ga u devet manjih hrpa. Kad ovaj to učini, otac pusti bika da se pogosti. Bik je njušeći svaku od njih došao do pete hrpe i tek tu počeo da jede. Vidjevši to otac reče sinu: -“Vidiš li, sine, šta je tuđi hakk, za ovo što smo bi ja i ti uradili ispaštali bi nedužni iz naše familije, čak do petog koljena!”

Tuđe i oteto uvijek je bilo prokleto te vječiti put u propast kao odgovor na nepravdu svake vrste. Nije dobro da te kune ko u selu, reći će narod, a kamoli neko od koga si se ogriješio.

Nekada je u Bosni bio vrlo dobro poznat kletveni obred kada bi povrijeđeni i oštećeni čovjek, sjedeći na pastekiji, poslije klanjanja, kleo udarajući kamen od kamen. Tad bi izgovarao neke od ovih teških kletvi: “Dabogda ti sve otišlo hintu jementu!”, “Dabogda ne mogao umrijeti dok ne pootvarao sva vrata i prozore!”, “Dabogda ne mogao umrijeti dok ti ne halalim!”. Ova zadnja kletva ima svoje jako uporište u Islamskoj tradiciji, pošto je poznato da hodža u satu dženaze pita okupljeni narod hoće li mrtvome halaliti – jer bez halala ili oprosta duša nema kuda.

Narod vjeruje da se čovjek ni sa dušom ne može rastaviti dok mu svako ne halali. I narodna pjesma tome svjedoči. Zaova umirući prokune nevjestu Ali-begovicu. Dođe vrijeme da i nevjesta umre, ali se ne može sa dušom rastaviti; stoga zamoli, da je nose u turbe zaovi.

Kad su bili na domak turbeta,
Iz turbeta sitan avaz dođe,
Prokletinju ne nosite amo,
Dok je dosta ne ubije jada.

Nosili je u goru, gora je nije primila; nosili je u vodu, voda je iz sebe izmetala. Pa opet je donesu zaovi. Čim joj zaova halali, od duše se rastavi.

ČUVAJ SE DJEVOJAČKE KLETVE!

Posebno se teškom smatra kletva nevine duše pa se često u narodu upozoravalo “Čuvaj se djevojačke kletve!”.

Teška li je djevojačka kletva! Koga je jauklija, draga, uklela toga će sigurno i Bog kazniti.

Čisto djevojačko srce moglo je i može prokleti nevjernog momka jer je prožeta emotivnim nabojem. O tome kazuje narodna pjesma:

Od jada ga glava zabolila,
Na srdašcu i umrit hoće.
Kad je bilo oko pola dana,
Svit prominu Šećer-Salih-aga.

Njegov grijeh je težak, pretežak za ovaj svijet pa on trpi i na onom. Ucviljena majka ide na mezar svome sinu pa ga pita:

Drago dite Šećer-Salih-aga
je li tebi crna zemlja teška?
Je l’ ti obično u mubareć zemlji?
Jesu li ti šimšir daske teške?,
Je l’ se zemlja u oči nasula?

Iz mezara sin odgovara:
O, Boga mi, moja mila majko,
nije meni crna zemlja teška,
Jest obično u mubareć zemlji.
Nisu meni šimšir daske teške,
Nije mi se zemlja u oči nasula,
Teške su mi moje drage suze!

Jedna od najpoznatijih je kletva roditelja, usprkos velikoj ljubavi koju gaje prema svome djetetu. Često se može čuti “Haj’ ćeri, dabogda ti sve u pepelu bilo!” ili ” Dabogda ti, sine, dočekao na svojoj djeci!” kao reakcija na dječiji neposluh.

U narodnoj pjesmi se kazuje:

Majka Fatu rano budi;
ustan’, gori, ne digla se,
kamenom se kamenila,
mramorom se mramorila…

Navodno, očeva kletva je devet puta jača od materine jer, kaže se u narodu, otac kad kune čini to sa srca a majka ne. Posebno je griješno, smatra se, klesti djecu koja nose imena navedena u Kur'anu poput Muhamed, Alija, Ibrahim, Fatima, Hava…

Isto tako, u bosanskom narodu tvrdi se kako je kletva trudnice brza i jaka “pošto nosi dvije duše u sebi!”. Dosta puta zna se čuti u narodu kako majka već u stomaku nesvjesno prokune dijete koje je željela pobaciti. Kletva se lako prima i na ono dijete čiji je porod bio mučan i težak. Stare Bošnjakinje kažu:” Dovoljan je samo jedan malo jači majčin uzdah na to dijete i kletva je učinjena!”. Od drugih, najlakše uklete prosjak ako se potjera sa ulaznih vrata.

U pamćenju mi se urezala ispovijest stare, siromašne starice a inače majčine prijateljice. Još dok je bila dijete, pričala je, njen otac je ljutito otjerao sa vrata staru prosjakinju koja mu je odlazeći rekla: “Dabogda i tvoja djeca ovako k'o ja hodala i prosila!”. Staričina kletva se mnogo godina kasnije zaista i ispunila pošto su sva djeca, njena braća i sestre, imale nesretne živote završavajući ih u teškoj bijedi i ludilu te prosjačeći. Izuzev prosjaka lako može uklesti siroče (treba se paziti njegove suze), osoba koja je gorjela u požaru, bolesnik koji se “crvao” u ranama te čovjek kojeg je ujela zmija.

Kletva je prenosiva i na druge načine, po vjerovanju iz Cazinske krajine, ukoliko neko zamahne nožem prema nekom, pa makar i u šali, na njega će prijeći svi grijesi te osobe, prema kojoj je zamahnuo.

Kletve se mogu podijeliti u dvije skupine – individualne i kolektivne. Na našem podneblju Srbi su poznati kao prokleti narod, u čijim pokoljenjima ima mnogo kletve i proklestva, zbog zla kojeg su vijekovima činili drugima. Sjetite se samo kroz prošlost njihovih psihički poremećenih vladara i ubica te sadašnjih političara. Sve je to obilježeno prokletstvom. I u vojnoj agresiji na BiH početkom devedesetih, kada je provedeno isplanirano etničko čišćenje i genocid, Srbi su ponovo, kao narod, stekli nove kletve i proklestva koja će ih pratiti u narednim vijekovima; uklela je majčina suza, uklelo je mučenje nevinih, proklela je bol nemoćnih, silovanih, unakazivanih. Proklela je mladost, sve duše kojima je nasilno oduzeto pravo da žive živote koje im je podario Bog.

I rušenje svetih objekata gdje je “palo” mnogo molitvi i dovi bez sumnje donijet će svojim rušiteljima kaznu – grijeh u potomstvu. Jer kletva traje devet koljena, nekoliko vijekova, i nema te riječi, molitve ili djela koja je može poništiti. To je zakon karme: ako radiš loše, očekuj još lošije! Može se čak konstatovati da je kletva vid pravne norme, nezaustavljive i nepobjedive. Ne kaže se uzalud u Bosni: “Ni Bogu sila nije mila!”

Čim se zgriješi aktivira se takozvani “kôd proklestva” čije pogubno djelovanje kroz potomstvo ne prestaje dok božija vaga pravde ne prevagne na dobro. U tom iskupljenju najviše pate djeca, a sa njima i roditelji, jer kako to kaže stravarka Fatime: “Nema veće kazne od gledanja patnje svoje djece!” Upravo zato ima ljudi koji su od rođenja nesretni, bez obzira na njihov status, obrazovanje, ljepotu. Ljudi su podložni tome još iz onih rajskih, dženetskih dana kada su Adem i Hava (Adam i Eva) zbog svog grijeha izbačeni, proklevši tako cijeli ljudski rod.

“Kletvom možeš čovjeka pretvoriti u svakojako tijelo: u konja, mačku, slamku, travku, kamen i slično.Ima puno priča, gdje su roditelji svome djetetu rekli: “Šejtan te odnio!” i odmah ga je ispred njihovi očiju nestalo.”