KAD DJEVOJKA ZAKASNI SA UDAJOM

U ne tako davnoj prošlosti glavna preokupacija svake familije u kojoj je bilo ženske djece jeste da ih se uda “na vrijeme”, što je obično značilo vrlo rano, prije dvadesete godine. Naime, svaka djevojka koja bi prešla dvadesetu godinu smatrala se starom curom što je stvaralo veliki pritisak i sramotu, kako na samu porodicu, tako i djevojku, koja je željela pošto-poto da uđe  u brak i tako ispuni očekivanja konzervativne i uskogrudne okoline. Ovakvo besmisleno ponašanje prouzročilo je mnogo dogovorenih brakova, obično bez ljubavi, jer u prošlosti se nije cijenila ljudska sreća i ljubav, nego je bilo bitno sačuvati lažnu i nepostojeću čast familije, koja nije marila za dobrobit ukućana već isključivo za imidž. Također, roditeljska pohlepa imala je ključnu ulogu pa su doslovno prisilno ženili i udavali djecu u one familije koje su bile poznate kao dobrostojeće ili bogate.

Na svu sreću, mnogo toga se promijenilo te se skoro više niko i ne obazire na onu jezivu izjavu “šta će narod reći” jer su ljudi kroz decenije shvatili da je to jedna od najvećih gluposti i da je krajne suludo žrtvovati ličnu sreću zbog licemjerne okoline i zastarjelih pravila. Istih onih koja su unesrećila mnoge mlade živote i učinila brojne familije krajnje nefunkcionalnim. Vremena se mijenjaju ali običaji ostaju, bar u pisanoj formi, i vrijedno ih se s vremena na vrijeme podsjetiti  kako bi spoznali taj kulturološki i civilizacijski odmak koji je omogućio da danas živimo u jednom puno boljem svijetu.

ZOVI MI SVATOVE

Muhamed Fejzi beg Kulinović  zapisao je početkom dvadesetog vijeka da “ništa ne može toliko nauditi sreći djevojačkoj, koliko to, kad joj se pomiču kose ispod nogu. Zbog toga dok se cura počešlja, neka pokupi svaki vlas i baci u vatru.” Slično vjerovanje o zatvaranju ljubavne sreće pronašao sam u Cazinskoj krajini gdje se vjeruje da nije dobro da momak ili cura prelaze preko svoje odjeće, bačene na pod, jer im se od toga vrlo lako može zatvoriti sreća. Također, u prošlosti se branilo da jedna djevojka drugoj opere rublje  zbog straha da ona u tu vodu ne stavi 40 igli i tako joj napravi omrzu i zatvori ljubavnu nafaku.

Djevojku da momku omraziš. Nađi kakvu ženu u mahali, pa neka ona dade onome momku česno bijelog luka i reče: “Pozdravila te je ta i ta djevojka, i poslala ti je je taj pešćeš.” Poslije toga je neće više voljeti.

Prelistavajući stare etnološke knjige moguće je pronaći svakojake magijske recepte koji su se detaljno bavili time kako da se neka djevojka što prije uda. Jedan od njih je i ovaj gdje se traži žrtvovanje određene ptice. “Ako djevojci zakasni sreća da se uda, onda treba uhvatiti pticu pliskaricu (govedarku) te skuhati i uzeti sve njene kosti, pa ih spustiti gdje voda teče: neke od tih kostiju okrenuće se obratno da idu, a ostale će poći nizvodno, kuda voda teče. Kosti, koje pođu uzbrdo, valja uzeti i samljeti ili stući sitno, zatim uzeti brašna, po malo na četiri kraja , gdje mlin vrti, i komadić voska; to se sve zamijesi u jedno i učini se mali kolač, po srijedi šupalj.”

Postoje i druge čarke koje su svadbeni spas kako za stare djevojke tako i za mladiće. Za ovu priliku tražio se mrtvački prsten odnosno prsten skinut sa prsta mrtvog čovjeka. Kroz njega se tri puta pogleda u željenu osobu, kandidata za brak, pa onda tri puta prođe u krug oko te osobe. Vjeruje se, ukoliko ovo momak učini nekoj djevojci, ona će sigurno biti njegova, a vradžbina je, navodno, toliko jaka da će mu opčinjena cura doći sama kući.

Ako stara djevojka ili momak požele da sebi nađu supružnika treba se u ponoć nekog “jakog” praznika okupaju i odu svečano obučeni u crkvu i tamo poklone novokupljenu stvar. Za ovo smije da zna samo pop ili crkvenjak i u vrijeme posjete ne smije se ni s kim razgovarati, čak ni sa ovom dvojicom, a za žene vrijedi pravilo da ovu radnju ne čine dok imaju bijelo pranje ili menstruaciju.

Ako djevojka sanja da jede bijeli luk, kaže se u bosanskom narodu, brzo će se udati.

Ako ne može da nađe muža, kućni domaćin kad skine s ražnja božićno pecivo, sa istim tjera kćer iz kuće, govoreći: “Doma hajde, nije ti više u rod čekanja.” Ukoliko je u pitanju udaja udovice, ona treba da uzme zemlje sa groba svog pokojnog supruga, pa za koga želi da se uda, treba samo tu zemlju da prebaci preko njega.

Kada bi neka djevojka zakasnila sa udajom takvoj se savjetovalo da ode do ženskog mrtvaca, i dok niko ne gleda, tri puta ga lagano udari nogom i svaki put kaže:“ Tebe nosili, mene prosili.“ Koja to učini, ostalo je zapisano, odmah neka ruho sprema.

Postoji još spasonosni recepata. Djevojka se na Jurjevo ili Đurđevdan (23.april), u zoru, popne na zovu (bazgu) i tri puta govori: “Zovo, zovino, zovi mi svatove!”. Potom se umije na izvoru i ide kući bez okretanja unazad.

Muškarac koji se želio oženiti sa određenom djevojkom uzeo bi jednu krovnu ciglu i zagrijao je na vatri. Kada se cigla dobro ugrijala, on bi ustao, skinuo svu odjeću sa sebe, a zatim uzeo čiodu i njome bockao ciglu, najprije odozgo naniže i pritom govorio ove riječi: “Ne bodem tebe, ciglo, već žive oči te i te djevojke. Ne bodem tebe, ciglo, već živi nos te i te.” Ovo se ponavlja uza sve dijelove tijela: obraze, usne, bradu, vrat, dojke, grudi, trbuh, koljena, stopala i prste, potom se cigla bode odozdo naviše, i opet se ponavlja, počevši od prstiju na nozi. I po treći put odozgo naniže. Kada se sve učini, muškarac se pomokri po cigli, koja mora biti dobro zagrijana, kako bi urin zacvrčao, te da bi navedeno odgovaralo riječima koje tada mora kazati: “Kao što ova cigla cvrči, tako da ta i ta živi i cvrči za mene. Kao što pišti ova cigla, tako da ta i ta pišti i živi za mene.”

VJEROM I MAGIJOM DO TRUDNOĆE

Osim histerične i opsesivne želje da se što prije udaju djevojkama je nekada bila i velika potreba da ubrzo nakon vjenčanja ostanu u drugom stanju, kako bi na taj način osigurale ostanak u braku. Ukoliko ne bi prve ili druge godine braka uspijela zanijeti dijete mlada se gledala sa prijekorom, proglašavala jalovicom, i njen brak je bio na klimavim nogama. Zbog toga bi opet nesretne žene posezale za magijskim ili vjerskim obredima.  „U nekim krajevima Bosne i Hercegovine, zapisala je Rabija Hasanbegović, smatra se da je nerotkinja žrtva dušmanskih čini, raznih mađija, pa se trude da se mađijski utiče i omogući plodnost. Prema takvom shvatanju pripremaju razne lijekove i neobično složene radnje pune praznovjerja, pokušavajući da nerotkinji pomognu. Mnoge predrasude i razni običaji za oplođenje rašireni su po Bosni i Hercegovini . U nevesinjskom srezu nerotkinja na šte srce za 40 dana pije čaj od macine trave. Žena koja ne može lako da „zapane“ (zatrudni) treba da se pari nad poprženom kahvom, ali tako da niko ne zna. Nerotkinje posjećuju bogomolje i sveta mjesta. „Dobro je“ da neplodna žena rano ujutro otključa vrata manastira, crkve ili džamije. I danas pokoja nerotkinja posjećuje tekije u Blagaju i provlači se kroz tespih (krunicu, brojanicu), koja se nalazi na turbetu.“