FATIMIN GRAH

U bosanskoj tradiciji falanja u grah postoji nekoliko metoda “bacanja” ili “razgrtanja” zrna graha no zasigurno najneobičnija među njima je ona koju je za života prakticirala gledalica Fatima iz Todorova.

S ovom izvanrednom faladžinicom susreo sam se prvi put 2001. godine zahvaljujući prijateljici koja mi je rekla za nju. Pozvala me jednog dana da idem s njom kod jedne, kako je to tada rekla, “faladžinice koja jako dobro gleda u grah”. Čim smo se dovezli kod nje iz male kuće pred nas je izašla mršava žena, vjerovatno tada u osmoj deceniji života. Živjela je sama i vrlo skromno.

Dočekala nas je srdačno a u razgovoru s njom saznali smo kako je kao mlada djevojka preživjela tifus i ostala gluha pa je, kako to biva, izgubila sposobnost pravilnog govora. No, ukoliko ste je slušali sa pažnjom mogli ste je razumjeti. A ona je umjela čitati sa usana pa je konverzacija bila moguća. Kako nam je tada otkrila ta simpatična starica u mladosti je bila udana u mjestu Pećigrad, gdje je upoznala glasovitu faletarku zvanu Turjanovca, za koju je narod po Cazinskoj krajini pričao da je bila vrsna proročica ali i vračara. I upravo od nje Fatima je naučila ogledati u grah. Osim toga, stara faladžinica ju je podučila ogledanju i u šolju, salijevanju strahe ali i pojedinim ljubavnim sihirima. A sve je to bilo dovoljno da je skoro sve do smrti obilaze ponajviše djevojke i žene željne da saznaju svoju ljubavnu sudbinu ili da im ona riješi bračne krize.

VIDOVITOST NA DJELU

Fatimin način gledanja u grah bio je iz nekoliko načina jedinstven. Umjesto klasičnih 41 zrna ona je koristila samo trideset, kao što se može vidjeti na slici. Prvo je sva zrna miješala desnom rukom govoreći tiho neku basmu u kojoj se moglo čuti kako se moli da se “otvori zvijezda od kraja do kraja tome i tome” a onda je zrna prstima odvajala i redala ih je u krug. a ne kao u klasičnom falanju u tri horizontalna reda. U tumačenju nije brojala hatme niti se oslanjala na onaj ustaljeni, tradicionalni način analize već je gledala položaj zrna, fokusirajući se na svaku hrpicu ispred sebe, a potom bi neko od zrna povlačila iz neke samo njoj u tom trenu posebne hrpice i dodavala ga drugoj. Tako da je na pojedinim mjestima ostajalo po četiri a na nekim po tri zrna.

I to ne bi bilo toliko čudno da sve ono što bi  Fatima govorila “čitajući zrna graha”  nije bilo istina. Da li je ova metoda zaista toliko bila proročanska ili je dotična gledalica bila zapravo vidovita ostaće tajna za sebe. Naravno, neću pretjerivati u komplimentima za ovu izvanrednu ženu jer i ona je imala poneka pogrešna viđenja, ali ako se to pogleda u postotcima, oni su bilo iznimno mali.

Utisak koji je na mene ostavila, u nekoliko naših susreta, jeste da je faladžinica Fatima bila vidovita osoba a razgrtanje graha joj je bilo samo neka odskočna daska. Sjećam se jedne prilike, dok smo sjedili kod nje, a ona je taman počela da ogleda u grah mojoj rođakinji. Poredala je zrna ispred sebe i u tom trenutku se začuo autobus koji je stao na cesti nedaleko od njene kuće, kako bi neko izašao iz njega. Fatima je sjedeći na krevetu pored prozora pogledala napolje, u pravcu autobusa, i počela da priča. S savršenom preciznošću je opisala gdje bude kuća muškarca koji je rođakinju ljubavno interesirao, koliko ih ima u kući i još neke detalje. I sve to gledajući u pravcu autobusa?! Mi smo se samo začuđeno pogledali. No, osim ovoga, Fatima je sredinom osamdesetih godina upozoravala narod da dolazi rat, da će ljudi bježati iz svojih  kuća, da će biti mnogo krvi i stradanja, ali niko joj nije vjerovao. Svi su mislili da priča gluposti. Naime, tada se još nije nazrijevao uspon nacionalizma i hegemonijske želje pojedinih naroda.

Zadnjih godina svog života Fatima je postepeno gubila dar ogledanja, što je za njene godine bila normalna pojava. Umrla je oko 2010. godine, no u sjećanju mnogih koji su bili njeni klijenti ostaće da živi još dugo vremena.

Za kraj bi htio naglasiti kako je poražavajuća činjenica da ovakvi nadareni pojedinci u našem narodu skoro nikada ne dobiju zasluženu pažnju da se o njima piše, niti da se dokumentira njihov rad te ostavi u amanet nekim budućim generacijama. Bez imalo dvojbe Cazinska krajina je oduvijek bila mjesto na kome su živjeli mnogi nadareni pojedinci (hodže, stravarke, faladžije, želudičarke, kostolomci, travari…), koji su pomagali narodu. I ma koliko bili uspješni u svom radu i na glasu među narodom, s njihovom smrću nestajao bi svaki trag svega onoga što su predstavljali.