DISANJE – ENERGIJA ŽIVOTA

Disanje je jedan od osnovnih procesa koji omogućavaju život. Iako se najčešće doživljava kao potpuno automatska radnja, način na koji dišemo povezan je sa radom nervnog sistema, cirkulacijom, mišićima, metabolizmom i našim emocionalnim stanjem.

Šta se događa kada dišemo?

Sa fiziološke tačke gledišta, disanje predstavlja razmjenu gasova između organizma i spoljašnje sredine. Udisajem u organizam unosimo kiseonik, dok izdisajem izbacujemo ugljen-dioksid, jedan od produkata metabolizma. Kiseonik je neophodan ćelijama za procese kojima se iz hranljivih materija, posebno ugljikohidrata i masti, oslobađa energija. Ta energija se u ćelijama velikim dijelom skladišti u obliku ATP-a (adenozin-trifosfata), molekula koji predstavlja osnovni izvor neposredno dostupne energije za brojne procese u organizmu. ATP je potreban za rad mišića, prenos nervnih impulsa, aktivni transport kroz ćelijske membrane, obnovu ćelija i mnoge druge životne funkcije. Zato su disanje, metabolizam i ishrana međusobno povezani procesi.

Vanjsko i ćelijsko disanje

Disanje možemo posmatrati na dva povezana nivoa. Vanjsko disanje obuhvata ulazak vazduha u pluća, razmjenu kiseonika i ugljen-dioksida u plućima i transport gasova putem krvi do tkiva. Ćelijsko disanje odvija se unutar ćelija. U mitohondrijama se energija iz hranljivih materija koristi za stvaranje ATP-a. Mitohondrije se nalaze u velikom broju ćelija našeg organizma i imaju ključnu ulogu u energetskom metabolizmu. Drugim riječima, udah nije samo „ulazak vazduha u pluća“ – kiseonik koji unesemo postaje dio složenog procesa kojim naše ćelije dobijaju energiju potrebnu za svakodnevni rad.

Ko upravlja disanjem?

Disanje se najvećim dijelom odvija automatski. Nervni sistem neprestano prati stanje organizma i prilagođava disanje njegovim potrebama. Posebno važnu ulogu imaju respiratorni centri u moždanom stablu, koji primaju informacije povezane sa koncentracijom ugljen-dioksida, kiseonika i pH vrijednošću krvi. Na osnovu tih informacija mijenjaju se brzina i dubina disanja. Međutim, disanje ima posebnu osobinu: za razliku od većine automatskih funkcija, možemo ga djelimično kontrolisati i svjesno. Možemo usporiti ili ubrzati ritam, produžiti izdisaj, promijeniti dubinu daha ili zadržati dah na određeno vrijeme. Upravo zbog te veze između automatskog i svjesnog sistema disanje predstavlja važan alat za regulaciju stanja organizma.

Disanje i emocionalno stanje

Način na koji dišemo mijenja se u zavisnosti od našeg emocionalnog i fizičkog stanja. Stres, strah, uzbuđenje, napor i opuštenost mogu značajno promijeniti ritam i dubinu disanja. Istovremeno, veza funkcioniše i u suprotnom smjeru. Svjesna promjena disanja može uticati na doživljaj napetosti i način na koji reagujemo na stres. Na primjer, usporavanje disanja i produžavanje izdisaja može pomoći da se smanji osjećaj uznemirenosti i da pažnju vratimo na sadašnji trenutak. Zbog toga se različite tehnike disanja koriste u jogi, meditaciji, relaksaciji i drugim praksama usmjerenim na regulaciju stresa.

Dijafragma – glavni mišić disanja

Najvažniji mišić normalnog disanja je dijafragma, široki mišić koji odvaja grudni koš od trbušne duplje. Prilikom udisaja dijafragma se kontrahuje i spušta, čime se povećava prostor u grudnom košu i omogućava širenje pluća. Prilikom mirnog izdisaja dijafragma se opušta i vraća prema gore, dok se pluća zahvaljujući svojoj elastičnosti vraćaju prema početnom položaju. Kod mirnog disanja najveći dio posla obavljaju dijafragma i međurebarni mišići. Tokom intenzivne fizičke aktivnosti povećava se angažovanje dodatnih respiratornih mišića vrata, grudnog koša i trbušne regije. Zbog toga se obrazac disanja prirodno mijenja kada hodamo, trčimo, vježbamo ili izvodimo zahtjevnije pokrete.

Zašto je važno kako dišemo?

Savremeni način života, dugotrajno sjedenje, stres i smanjena fizička aktivnost mogu biti povezani sa promjenama obrasca disanja. Kod nekih ljudi disanje postaje površnije, brže ili više usmjereno u gornji dio grudnog koša. Vježbe disanja mogu pomoći da postanemo svjesniji vlastitog obrasca disanja i da razvijemo bolju kontrolu respiratorne muskulature. Pravilno izvođene tehnike mogu biti posebno korisne kao dio šireg programa koji uključuje kretanje, fizičku aktivnost, relaksaciju i rad na držanju tijela. Važno je, međutim, naglasiti da „dublje“ disanje nije uvijek isto što i „bolje“ disanje. Pretjerano duboko ili ubrzano disanje može dovesti do pretjeranog izbacivanja ugljen-dioksida i izazvati vrtoglavicu, trnjenje ili osjećaj nelagode. Cilj je zato kvalitetno, kontrolisano i prilagođeno disanje, a ne maksimalna količina vazduha pri svakom udahu.

Disanje i pokret unutrašnjih struktura

Dijafragma se pri svakom udahu i izdahu pomjera, a njeno kretanje povezano je sa promjenama pritiska u grudnom i trbušnom prostoru. Zbog toga disanje učestvuje u prirodnom mehaničkom kretanju struktura u području grudnog koša i abdomena. Upravo zbog toga svjesno dijafragmalno disanje može biti vrijedan dio rada na tjelesnoj svjesnosti, pokretljivosti i koordinaciji disanja sa pokretom. Međutim, disanje samo po sebi nije zamjena za liječenje bolesti niti dokazano sredstvo za prevenciju tumora, cista, tromboze ili drugih ozbiljnih oboljenja. Takve tvrdnje zahtijevaju medicinske dokaze i ne treba ih predstavljati kao posljedicu određene tehnike disanja.

Nos – prvi filter udahnutog vazduha

Nosna šupljina ima važnu ulogu u pripremi vazduha koji ulazi u respiratorni sistem. Nosne strukture pomažu da se udahnuti vazduh:

• filtrira od dijela čestica i prašine,
• zagrije,
• ovlaži,
• pripremi za prolazak prema donjim disajnim putevima.

Sluznica nosa sadrži sluz i različite odbrambene mehanizme koji predstavljaju dio prirodne zaštite respiratornog sistema. Zbog toga nosno disanje ima važnu fiziološku ulogu, posebno kada je organizam u mirovanju.

Kako možemo razvijati kvalitet disanja?

Jedan od najjednostavnijih načina jeste da povremeno obratimo pažnju na vlastiti dah. Možemo sjesti ili leći u udoban položaj, opustiti ramena i nekoliko minuta posmatrati prirodan ritam disanja. Zatim možemo pokušati da udah bude miran i nenapregnut, dok se izdisaj lagano produžava. Kod vježbi koje uključuju dijafragmalno disanje možemo postaviti dlanove na donja rebra i pratiti njihovo širenje tokom udaha. Cilj nije da udah bude što veći, već da disanje bude ugodno, kontrolisano i bez nepotrebne napetosti. Disanje se može povezivati i sa pokretom, jogom, hodanjem, vježbama mobilnosti i drugim oblicima fizičke aktivnosti.

Disanje je mnogo više od automatskog udisanja i izdisanja. Ono povezuje respiratorni, nervni, cirkulatorni i metabolički sistem i direktno je povezano sa načinom na koji naše ćelije dobijaju energiju. Dobra svijest o disanju može nam pomoći da bolje razumijemo vlastito tijelo, prepoznamo obrasce napetosti i naučimo da svjesno utičemo na ritam disanja. Kroz redovno kretanje, pravilno držanje tijela i umjerene vježbe disanja možemo razvijati bolju koordinaciju respiratorne muskulature i svjesniji odnos prema vlastitom dahu. Zastanite na trenutak. Opustite ramena. Udahnite mirno kroz nos i polako izdahnite. Samo nekoliko svjesnih ciklusa disanja može biti jednostavan način da se vratite u kontakt sa vlastitim tijelom.