DAR HAZRETI FATIME

Uroci, strah, crvenilo kože, glavobolja samo su neke od bolesti sa kojima se ljudi, a posebno mala djeca, susreću tokom svog cijelog života. Za svaku od navedenih tegoba turski narod vjeruje da nije dobro da se ne liječi, pošto svaka bolest koja se na vrijeme ne tretira prijeti da “zastari” ili uzrokuje nepovoljna duševna stanja. Lijek za takve boljke čiji se uzročnici uglavnom traže u natprirodnim uticajima tradicionalno se nalazi kod mnogobrojnih hodža i odžaklija.

  Salivanje olova

Odžaklija, ili ono što bi se u Bosni moglo nazvati stravarkom, označava narodnog iscjelitelja koji posjeduje znanje liječenja, često samo jedne bolesti. U svakom selu ili mjestu po Turskoj postoji i po nekoliko takvih iscjelitelja kojima se ljudi obraćaju za liječenje različitih bolesti. Najviše posla i danas imaju one odžaklije koje raspolažu umijećem salivanja olova pošto se ovim ritualom uspješno mogu anulirati strah i uroci. Za razliku od turskih kod bosanskih stravarki rekviziti su svedeni na minimum. Jedna anadolijska odžaklija osim elementarnih stvari poput olova, posude za vodu i crvene marame, uza se drži cijeli arsenal instrumenata: nož koji nikad nije dotakao krv, sito, makaze, igla i konac, komadić hljeba, sol, tepsija, šećer, dječija cipela, kamen, zemlja itd.

Prije nego li pristupi salivanju olova odžaklija obavezno uzme abdest pa nakon toga nasred velikog sita postavi posudu sa vodom a oko nje poreda nož, ogledalce, malo soli i hljeba, zrna pšenice i ječma. Pošto rastopi komadić olova u kutljači izljeva ga u vodu, držeći sito iznad glave bolesnika, obavezno tom prilikom gledajući van kroz prozor u pravcu neke planine ili visokog brda. Na kraju svog nadasve zanimljivog rituala, kada je analizirajući dobijene oblike u olovu apsolutno sigurna da je uspjela anulirati sve uzročnike ljudske patnje, nožem lagano dodirne bolesnika.

Neke anadolijske odžaklije poput Fatme Alparslan u posudu sa vodom stave nož, makaze, šiš i češalj pa čim ti predmeti padnu na dno ona izgovori “Allahu moj dragi – probodi! I ja sam probola, nožem sam sjekla, sa ključem sam otključala!”. Vodom se bolesniku umije lice i potaru ruke i noge a on zatim pogleda kroz prozor napolje.

-“Kad bolesnik umiven vodom pogleda van bolest će ga napustiti i izići kroz prozor”, pojasnila je Fatma. No, ovdje se ne završavaju magična pravila koja prate ritual sa olovom. Prilikom napuštanja odžaklijine kuće ona će ispraćajući bolesnika reći mu “Allah šifa versin!” (Neka ti Allah da zdravlja!), na što će joj ovaj uzvratiti “Eksik olmajin!” ili u prevodu na bosanski “I tebi svako dobro!”.

Ovo nije moja ruka….

Da bi generalno neka osoba mogla postati odžaklijom u Turskoj se vjeruje da mora imati destur (dozvola) ili izun od nekog prethodnika. Često se za tu priliku koristi sinonim “dobiti ruku” pošto bez toga od salivanja olova nema nikakve koristi. Odžaklija se postaje i intervencijom više sile uobličene u liku hazreti Fatime.

Većina odžaklija tvrdi da im se upravo ona jedne prilike pojavila u snu i promjenila život odredbom da pomažu ljudima. Stoga i ne čudi zašto svaki odžaklija, bilo da je muškog ili ženskog spola, hazreti Fatimu doživljava kao svoju drugu, duhovnu, majku uz čiju pomoć liječi. Pojavljivanje u snu zapravo je izravno dobijanje destura od svetice čemu uostalom svjedoči na jedan način i najpoznatija turska basma: “Ovo nije moja ruka, ovo je ruka naše majke Fatime!”.

Istovjetno vjerovanje nalazi se i kod bošnjačkog naroda, skoro svaka stravarka prije nego li počne salivati strahu tri puta ponovi “Draga moja hazreti Fatime, draga moja majko, reci svom ocu Muhamedu pejgamberu da mi bude u pomoći i u danu i u noći”.

Nadovezujući se na sve do sada rečeno zanimljivo bi bilo primjetiti kako se u turskim vjerovanjima oko destura ili liječničke dozvole pojavljuje još jedno vjerovanje, naime, odžaklije su najčešće osobe koje su dobile putem sna dozvolu od hazreti Fatime da liječe. One tu dozvolu mogu, kada im starost ili bolest onemoguće daljnju praksu liječenja, predati drugoj osobi koju odaberu za svog nasljednika u čemu svemu dolazimo do zaključka kako je Fatimin dar vječan jer se može prenositi i predavati nebrojeno puta.

Odžaklija dok izljeva rastopljeno olovo u posudu sa vodom govori više za sebe: “Korku mu der, nazar mu der, eger korku dansa nazardansa ben sevap…” U međuvremenu vrelo olovo pri dodiru sa hladnom vodom stvara različite oblike koji i neiskusno oko mogu podsjetiti svojim izgledom na neki predmet, životinju ili ljudsku figuru. Pažljivo osmotrivši olovne oblike odžaklija se prvenstveno vođena intuicijom odlučuje za jedan oblik a zatim “krivca” zamota u čistu krpu koju će bolesnik nositi uza se naredna 24 sata i nakon toga baciti niz rijeku.

  Odlagalište zla

U Istanbulu olovo često zamjenjuje prikupljeni vosak od sedam svijeća iz sedam različitih kuća. Korištenjem voska na neki način pomiče se opseg rituala koji se tada uglavnom usmjerava na otkrivanje uzročnika tegobe da bi se odmah nakon toga prozreto zlo uništilo na raskršću. Kao i većina turskih rituala i ovaj se provodi tokom tri uzastopna petka. Pošto odžaklija pomješa vosak sviju svijeća i istopi ga na vatri pusti ga da kaplje u posudu sa vodom. Dok to traje pažljivo posmatra oblike koji plutaju po površini trudeći se otkriti u nekom od njih najveću sličnost sa nekim predmetom ili životinjom. Za onu figuru za koju procjeni da bi mogla eventualno predstavljati uzročnika ljudske tegobe odžaklija namjenjuje posebnu sudbinu. Naime, voštana figurica se odnosi na neko veliko raskršće i zakopava u sam centar kako bi bolesnikom mogao svakog petka dolaziti i gaziti po njemu.

Raskršće u turskim magijskim shvatanjima predstavlja smetljište ili odlagalište sihira i nameta pa se kod ovog naroda već vijekovima tradicionalno zlo “razbija” upravo na raskrsnicama što je uostalom praksa i svih balkanskih naroda.