ČUVAJTE SE UROKLJIVIH OČIJU!

U bosanskom narodu postoji vjerovanje da urokljive oči “prostrijele” čovjeka do srca te da mu tada mogu izazvati  bolest pa čak i smrt.

Savremeni čovjek, iako ima viši stepen svijesti i živi u mnogo razvijenijem društvu nego njegovi preci, i dalje se plaši uroka nego svi bolesti zajedno. Ureći nekoga može svaka osoba bez obzira na to da li je dobra ili loša, a iskustvo je pokazalo da to mogu učiniti čak i roditelji svojoj djeci usprkos velikoj ljubavi koju osjećaju prema njima. Po mišljenju naših stari, urok je demonsko biće koje se rađa iz nekontrolisanih, negativnih emocija.

Teško je reći koje su oči najurokljivije. U Cazinskoj krajini nene savjetuju da se treba čuvati garavih očiju pošto one najlakše prostrijele čovjeka do srca i mogu ga lako dovesti do bolesti a ponekad i same smrti. Takvom vjerovanju nastalom u prošlosti najviše je kumovao strah od Cigana i njihovih čarobnih moći jer se oduvijek prepričavalo kako Ciganke znaju očima i basmama zaslijepiti i pokrasti svakoga na koga se namjere.

Još k tome Krajišnici tvrde da su opasne i zelene oči jer podsjećaju na zmijske i mačije te da su upravo osobe sa takvim očima i najzavidljivije, pa se zato za zavidnu osobu kaže da je “pozelenila od ljubomore”.

Neke stravarke napominju da su i širom otvorene oči mrtvaca opasne i da mogu ureći, a ide se toliko daleko da se i hodžine oči na dženazi smatraju zlokobnim. Naime, po tom vjerovanju onaj u koga hodža najviše pogledava na sahrani biće slijedeći sahranjen.

Na uroke su posebno osjetljiva novorođenčad i ako se ne reaguje na vrijeme dijete umire a tijelo mu pomodri. Narod vjeruje da takav leš vuče novu smrt, naročito ako je opušten. Bebe su se ranije posebno čuvale od tuđih pogleda prvih četrdeset dana pošto se vjerovalo da su upravo u tom periodu najosjetljivije.

Strah od tuđih, nezgodnih očiju pojačavao se dječijim plačem, jer kako to vole reći bošnjačke nene: “Od takvih očiju dijete može da se zaceni, a i da dobije neku bolest!” Zbog toga se ustalio običaj da prilikom gledanja malog djeteta govori : “Govno ti pod nos” ili “Mašallah”.

U cilju zaštite na dijete se kače ili stavljaju razni predmeti i hamajlije poput tisovine. Najčešće se na djetetovu kapicu stavlja oblutak od salijevanja strahe ili zrna. Nekad bi se uhvatila ili jednostavnije našla mrtva krtica i otkinula bi joj se prednja šapica i zašila djetetu za kapicu. Vjerovalo se da ga poslije toga niko neće moći ureći i navući bolest na njega.

U krajiškom narodu očuvalo se više načina tjeranja uroka sa djeteta. Ako dijete počne da se trza noću, neobično puno plače ili ima stalno povišenu temperaturu, izvodi se obred sa pljuvačkom. Majka dijete odmah nosi u kupatilo i sebi ulije u usta malo vode. Dok vodu drži u ustima, u mislima prouči Euzubilet a zatim stavi desnu ruku ispod desne noge i pljune vodu u šaku. Njome obriše dijete po licu, niz ruke i noge i urok nestaje.

Vrlo čest je obred “lizanja uroka”, naime, majka liže dijete od vrha nosa preko čela, pomalo zastajkujući da kaže basmu: “Mati rodila, mati liječila. Raziđite se uroci kao list po gori, kao pjena po vodi, kao zlato po gospodi, veledalin amin”.

I dok uspavljuje dijete brižna Bošnjakinja mu šapuće: “San u bešu a nesan mimo bešu.Rok u bešu, urok mimo bešu. Uroci ti po gori hodili travu pasli, sa lista vodu pili. Studen kamen pod glavu metali tebi, sine, ništa ne naudili. Dušmani ti pod nogama bili kao konju čavle i potkove. Akobogda amin.”

Prelivanje vode ili gašenje ugljena vrlo je poznata i rasprostranjena praksa na području ne samo Bosne i Balkana već i mnogo šire. Po tvrdnji upućenih, ova vještina se može prenijeti samo najmlađem ili najstarijem djetetu uz uslov da otkriveno mora ostati tajna za sve druge. Obred je lako izvodljiv, sastave se ili preliju tri vode sa tri bunara u jednu, prouči basma i baci neparan broj živih ugljenova u nju. Gašenje živog ugljena u vodi doslovno označava gašenje žarišta samog uroka ili tegobe. Nad vodom se šapuća neka od ovih basmi: “Ko te Ajlin urekao u guzicu utekao, ne izašao dok ječam neisklasao, veledalin amin.” Druge stravarke govore ovu basmu:” Vuk sjedi na prtini, batinom se podbočio a mesom založio. Nit vuk sjedi na prtini…” ili bi se devet puta ponavljala basma “kulhuvelahu naopako”.

Ovako obrađenom vodom dijete se umije i da mu se da je malo popije. Stravarka dok završava basmu urok šalje na razna mjesta: u mračne havaje, u vodu, u planinu, u nizinu ili na tri džina i tri šejtana, kako bi se njegova snaga rasula i tako izgubila moć povratka na bolesnika.