Bosanski čudotvorci: Uma Huskić

Uoči petka klanja istiharu, zaspi, a onda se probudi najprije na Kabi, a potom, na Ajvatovici kod Dedine pećine na Pruscu. Osim mene još je osam evlija. Sjećam se tri brata iz Užica što su bolovali od raka…

Nije se za nju mnogo čulo. Ni ovdje u Tešnju plaho o svemu ne pričaju. Jedni se plaše, drugi opet s nevjericom vrte glavom, trećima je opet sve mutno, daleko i posve nejasno. A, ljudi dolaze skrhani, bolesni, razočarani… Od Ume odlaze zdravi i osokoljeni. Zatičemo je u njenoj “radnoj” sobi. Čita. Samo klimnu glavom kad smo ušli.
– Esselamu alejkum.
Tišina.
– Esselamu alejkum – opet.
– Koji si? – upita starica.
– Imaš djece, vidi se na tebi. A mnogi ih nemaju. Ne mogu. Skoro bila doktorica iz Tešnja. Devetnaest godina nije imala djece. Poslije 41 dan ide njezin muž i viče niz bašču: “Bog i Uma”. Bi poroda itekako – počinje priču 78-godišnja starica Uma Huskić iz tešanjskog sela Cerovac. Kazuje kako će je na onom svijetu njena djeca dočekati.

– Ma ne ova baš moja. Njih sam rodila devetnaest. Tri puta sam se tronjila, tri puta zamirala i dva se puta dvonjila. Kada sam uz oni rat prije šezdeset godina rodila Redžu i još jedno žensko, napolju cjelac do pasa. Ponijeli me da rodim i drugo što zasta, a ono sve bi u snijegu, pa me vratiše kući u Pribiniću kod Teslića.
Ležim na sećiji kad u kuću hlepi čovjek sa ahmedijom. Pod desnom rukom knjige, a uz lijevu, žena do plafona visoka. On me pomilova, a ona poljubi. Led božje usne. Bi to Ajvaz Dedo. Dade mi knjige i reče da ih tu ne smijem otvoriti. Moram sa njima ići odatle jer, reče, tu je puno pravoslavnih, a i ovo muslimana što ima nisu ti dost. Tako se pokupim i dođem ovdje kod Tešnja – priča starica.
Kazuje kako uoči petka klanja istihare i onda zaspi. Probudi se najprije na Kabi, a onda na Ajvatovici kod Dedine pećine na Pruscu.
– Tako svaki put uoči petka. I Ajvaz Dedo mi kaže šta mi je činiti. Osim mene još je osam evlija kod Ajvaz Dede, kaže Uma.

RANE NA TIJELU

– Bilo svega. Eno kese čeka ženu iz Beograda. Sjećam se tri brata iz Užica što su bolovali od raka. Sve doktore prošli. Po tijelu se rane otvorile. Kad su mi poslije 41 dan došli, koža im je bila ko u malog djeteta – sjeća se iscjeliteljka iz Cerova.

Sjeća se jednog Nijemca koji je prošle godine “s jednim našim” došao kod Ume tražiti lijeka. Sva porodica mu je bila šlagirana. Udarili na “vruć vjetar”.
– Kroz dva mjeseca došao ovdje i viče “Gut, Gut”. Pitam onog našeg šta ovaj guta a on veli:” Ma, to znači dobro”. Helem, on meni tri hiljade maraka. Nisam nikako htjela, te on ostavi petsto i ode. Ove moje radile po kući i poslije nađoše smotak – one Švabine tri hiljade. Šta ću sad?
Ja zovnem uoči petka Ajvaz Dedu, te mi on kaže: “Mi smo Umo od jednog oca, samo smo u tri vjere podijeljeni. Ove pare moraš podjednako rasporediti u džamiju i dvije crkve. Tako će biti pravo”. Tako je i bilo. Otišle su te pare na Kabu i još dvije crkve – kazuje starica napominjući da je njenom zaslugom rođeno hiljadu i sedam stotina djece kada su ljekari digli ruke od svega.

Četvero joj djece živi u Sarajevu. Troje je tu kod nje. Unučad dolazi. A i nju zdravlje, Bogu hvala, dobro služi. Pitamo je može li se svaka bolest liječiti?
– Svaka. Za svaku ima lijeka. Samo od smrti nejma lijeka, ali je dobro da se može otjerati kriva smrt. Znaš kome pomoći nejma? Onima što su ruke ukaljali tuđom krvlju ma koje vjere bili. A nejma ni onima što nose kratke haljine. Nek’ mi ne dolaze. To ću ja sve žarom po goloj guzici – kazuje Uma.
– Plaho se narod pokvario, zavadio. Plaho. Nije daleko kijametski dan. Nije. Sve je do naroda. Nek’ svako sebi što prije spasa traži. Nema još puno vakta – žali se starica.

GOSPA KONDŽILSKA

U “knjigama” ona vidi od čega je boljka, a onda liječi travama, mehlemima i vodom s Ajvatovice. U svojevrsnom transu četvrtkom uveče, Uma “lebdi” tamo gdje se lijekovi i mehlemi spravljaju. Poslije ih daje oboljelima. Nikada, veli, nije pogriješila. Liječi, kaže, sve vjere, sve su to Božija bića.
– Mi smo od jednog oca – Adama, odnosno Adema a.s. Moj pradjed čuvao je u svom hambaru Gospu Kondžilsku. Sada, kada “skidam” sa katolika, moram obavezno ići na Kondžilo gdje, poslije svega svake godine, cijela moja porodica mora ići na hodočašće – govori Uma.
Na vitrini pored nje uistinu stoji kip Gospe s Kondžila. Pitamo je, kada je sve tako, može li se liječiti i od side?
– Kažem ti, od sveg lijeka ima. Ajvaz Dedo sve zna, svaku boljku može izliječiti. Treba se samo čuvati šejtanskog posla – opominje Uma.

Napuštamo Cerovac s nesređenim utiscima. Sve se ispreplelo: legende, istine, kazivanja, vjerovanja i mistični transport materije.
Jedno je sigurno: Uma liječi ljude. Oko ostalog ljudi će se ikad teško usaglasiti, jedni će vjerovati, drugi poricati, treći sumnjati, a posljednji iz decenija u deceniju, bezuspješno pokušavati dokučiti misterije koje nas oduvijek okružuju, a o kojima, nikad nećemo znati više nego što smo znali od kada je postao svijet.

Tekst i foto: Muhamed Čabrić
Magazin Azra, 2000.godina