Bosanski čudotvorci: Mustafa efendija Mujagić

O čudesnom, zapravo fantastičnom, Mustafi Mujagiću danas vjerovatno zna nešto tek poneki stari Sarajlija. Još manje od toga je poznato da su o njemu sa oduševljenjem pisale berlinske novine davne 1937. godine sa specijalnim dodatkom pod naslovom “Mustapha Effendi heilt auch telefonisch” (Mustapha Effendi Also Heals Over the Phone), zatim Alexander Sacher-Masoch čiji je rad objavljen u Basler National-Ztg 26.09.1954. Naredne godine, 1955., objavljuje se rad doktora B. Jacobson, sličnog naslova “Healing by Telephone”, objavljenim u Neue Wiss, maj-juni, te se objavljuje još jedan članak pod naslovom “Zu Besuch bei dem Heiler Mustapha Mujagitsch”, Neue Wiss., (1955), 11-12 (Nov. – Dec.) : 371. O njemu piše i Willy Schrodter u knjizi “The History of Energy Transference Exploring the Foundations of Modern Healing”, izdanje 1999. Također spominje ga i u svoje druge dvije knjige: “Prasenzwirkung: vom Wesen der Heilung durch Kontakt” i “Okkulte Historietten”.

Mustafa Mujagić je rođen u Tešnju 1875. godine i po zanimanju je bio računovodstveni inspektor (Ministarstva finansija) u Sarajevu. Tamo je živio i nakon penzionisanja, a 1955. je i dalje bio vrlo živahan. Iako nije bio po profesiji hodža ljudi su ga iz dubokog poštovanja oslovljavali sa titulom efendije.

Mujagić je svoju iscjeliteljsku aktivnost prakticirao od 1901. Njegova sfera iscjeliteljskog rada bila je vrlo specifična i odnosila se isključivo na liječenje zagnjojenih teških rana i zacjeljivanje ugriza otrovnih zmija kod ljudi i životinja. Oboje navedeno su tjelesna oštećenja koja uzrokuju probleme posebno ruralnom stanovništvu u područjima gdje gotovo da nema ljekara. Rana se inficira samo ako nije adekvatno očišćena i zbrinuta. Ovo je neugodno, ali ne mora biti i fatalno. S druge strane, ugriz otrovne zmije neizbježno dovodi do smrti, ukoliko se ne liječi vrlo brzo zmijskim serumom. Ali gdje je to bilo moguće u Bosni na prijelazu stoljeća? Tada je počela iscjeliteljska pomoć čudesnog Mujagića, koji je mogao spasiti bolesnika određenim iscjeliteljskim basmama (formulama) ili molitvama ako ga na vrijeme pozovu.

Willy Schrödter je bio vrlo zainteresiran da upozna Mustafu pa mu je poslao pismo. Iako nije znao njegovu adresu naslovio ju je vrlo kratko: Mustafa efendija Mujagić, Sarajevo, u nadi da će ipak pismo doći do njega. Tada je Sarajevo imalo nešto više od 180 hiljada stanovnika i doista je bilo pravo čudo da je pismo došlo do iscjelitelja. Willy je osim oduševljenja morao sam sebi priznati da je ovo dokaz koliko je Mustafa bio poznat u svome gradu. Sa još većim oduševljenjem opisao je i njihov prvi susret:

Kad sam pozvonio na vrata, gospodin Mujagić se pojavio iza sestre svoje žene, koja je upravo bila zaposlena u vrtu. Nakon što sam se predstavio, zagrlio me, bio je vidno dirnut, a mene je vrlo emotivno dojmio ovakav doček. Po lokalnim običajima, zatim smo u papučama otišli u sobu za posjete na prvom spratu, koja je bila prekrivena dragocjenim tepisima i dijelom prekrivena u bosanskom stilu sa crvenim tapeciranim klupama. Između nas, koji smo sjedili jedan nasuprot drugom, postojao je stol koji se uskoro prekrio znakovima dobrodošlice: čaj, keksi, džem..
Na moje oduševljenje Mustafa je govorio dovoljno dobro njemački. Otkrio mi je da je već bio u Beču i Berlinu, međutim, davno. Bio je snažne figure srednje veličine koja se naginje malo naprijed. Za svojih sedamdeset (kako sam pomislio da ima, a kasnije se ispostavilo: bio je punih deset godina stariji!), odlično se držao: lice mu je bilo skoro bez bora i svježeg izgledu. Crveni fes, dva plava, bistra, ljubazna oka, nos s blagim udubljenjem na sedlu, dobro oblikovan poput ušiju. Što se tiče brkova, gospodin Mujagić ih je u šali opisao da su po uzoru “na Wilhelma” i kada ih jednom nakratko povukao prema dolje, iza nasmijanih usana ukazali su se savršeno poredani zubi. Ono što ga se posebno dojmilo u Mustafinoj pojavi jeste ” da je odisao fluidom smirene, opuštene, spokojne ličnosti čije su oči zračile dubokom dobrotom.”

OVDJE SE OFICIJALNA MEDICINA PREDAJE PRED MAGIJOM

Nakon Prvog svjetskog rata, sve popularniji izum zvan telefon također je odigrao veliku ulogu podižući iscjeliteljovu moć na još jedan viši nivo. Naime, Mujagić nije morao biti direktno prisutan kod pacijenta tokom liječenja. Ozdravljenje se takođe odvijalo putem telefona. Pisac i novinar Alexander Sacher-Masoch doživio je ovako nešto kao očevidac 1954. On izvještava:

“Ručali smo u Jajcu, romantičnom bosanskom gradu, sa janjetinom na ražnju uz dodatak bijelog graha. U ugostiteljskom objektu ‘Kafana’, gdje smo kasnije posluženi nezaobilaznom ukusnom kahvom u bakrenim džezvama, slučajno smo svjedočili prilično neobičnom incidentu. Najčudnije je to što smo od svih prisutnih jedino mi ovaj događaj smatrali izuzetnim. Odjednom su vrata restorana širom otvorila i u njega je na nosilima unošena mlada muška osoba, koja je teško disala, siva u licu, zapjenjenih usta. Lice obilježeno smrću. Saznajemo da je nesretnika upravo ugrizao poskok, izuzetno otrovna zmija, čiji je ugriz apsolutno smrtonosan.

“Pomozite nam !”, povikao je jedan od muškaraca. ‘On nam umire. Moramo obavijestiti gospodina doktora Dijmia. On ovdje lovi zmije.”

“Dobro – rekao je vlasnik restorana. “Poslaću sina po njega u hotel Pliva. Obično tamo provodi vrijeme“.

Prošli su minuti. Zatim se s jednog stola podigao čovjek, bijelobrad, visok i mršav. Crveni fes provirio je iz njegovog bijelog turbana. Na nogama je nosio opanke. Odlučnim koracima prišao je bolesniku, koji je jedva disao:

“Ne možete čekati – rekao je – smrt od otrova brzo dođe. Ovdje može pomoći samo Mustafa efendija Mujagić. Ali to je više od stotinu kilometara, u Sarajevu. Pokušajmo. I on je moju kćer ozdravio preko telefona.”

Nismo mogli vjerovati svojim očima i ušima.

Telefonska veza sa Sarajevom brzo je uspostavljena.

‘Molim vas, gospodina računovodstvenog inspektora Mujagića.”

Sve je prošlo iznenađujuće brzo. Kasnije nam je rečeno da su telefonski operateri znali da se, kada se traži ovaj sarajevski efendija, uglavnom radi o životu i smrti.

Telefon je dat čovjeku čiju je kćerku efendija Mujagić ozdravio, inače kazandžija iz Travnika. Gazda restorana donio je fildžan pun vode. Naš čovjek je rekao: ‘Efendija, ovdje leži mladić kojeg je ujeo poskok, pomozite brzo, inače će umrijeti. Šta da radim?’

Odmah zatim je prislonio fildžan na slušalicu.

Pažljivo smo slušali.

Kazandžija mu se zahvalio i spustio slušalicu. Prišao je bolesniku koji je ležao sklupčan sa plavim usnama. Prisilno mu je dao malo vode. Ostatkom vode je utapkao gležanj na mjestu gdje ga je zmija ugrizla. Zatim se povukao.

I zaista. Odjednom je umirući ustao. Boja mu se vratila na lice. Sretno se nasmiješio. Bio je zdrav.

Ubrzo nakon toga ušao je doktor. Pregledao je mladića. “Suvišan sam“, rekao je i nasmiješio nam se. “Ovdje se oficijalna medicina predaje pred magijom.”

Nismo htjeli i nismo mogli vjerovati u telefonsko ozdravljenje. Doktor, međutim, nije bio nimalo iznenađen. “Navikao sam se na ovo“, rekao je ozbiljno. “Protuotrov ponekad ne uspije, ali basma kojom je Mujagić očarao vodu uvijek djeluje.”

Nakon ovog događaja moram priznati da smo izgubili mnogo evropske sigurnosti dok smo napuštali grad Jajce.”

BASMA NAD BASMAMA

U bošnjačkom narodu tradicionalno se vjeruje kako svijet (Zemlja) stoji na basmi odnosno magijskoj formuli. Navodno po toj predaji basme hodaju po svijetu, što basmu stavlja u kontekst žive sile, i među njima postoji jedna posebno moćna. Naime, kada bi neki pojedinac otkrio sadržaj te misteriozne basme nad basmama i proučio je postao bi istog trena gospodar cijelog svijeta.

Takva ozdravljenja nisu se događala svaki dan, naravno, ali su se dešavala u značajnom broju tokom decenija. Budući da su ugrizi zmija uglavnom bili smrtonosne tjelesne ozljede, koje su izliječene uz pomoć Mujagića bez inače neophodnog tretmana seruma, ovi su slučajevi izazvali značajnu pažnju, a preuzela ih je i inostrana štampa. Na primjer, u Berliner Tageblattu od 14. jula 1937, broj 615/616, autor Theodor Becke, postoji opsežan članak naslovljen “Zmijski kraljevi Bosne” (“Die Schlangenkönige von Bosnien”). U njemu se pokušava odgonetnuti misterija odakle je došao ljekoviti dar Mujagiću, kako se prvi put manifestirao?

BOŽANSKI POMAGAČI

Sam Mujagić je tvrdio da je svoj dar liječenja naslijedio od predaka i da se on prenosio s koljena na koljeno, uvijek sa oca na sina. Prije otprilike 300 godina jedan od njegovih predaka učinio je lutajućem muslimanskom šejhu i mudracu Sejjidi Ahmediju Rufaieu veliku uslugu i on ga je nagradio iscjeliteljskom formulom za izliječenje od zmijskog ujeda (17, str. 374; 19, str. 186). Od tada se ona tradicionalno prenosila u familiji s oca na sina. Budući da je Mujagić bio neoženjen i bez djece, mogao je “dar” prenijeti samo na svoju neudatu sestru, također bez djece, koja je bila 15 godina mlađa od njega. To je značilo, zaključuje autor novinskog članka, da je ovom ljekovitom daru u Sarajevu trebao uskoro isteći rok trajanja. Ozdravljenja su uvijek bila besplatna kao Allahov dar, jer je Mustafa Mujagić bio pobožni musliman koji je poštovao islamske zakone.

Autor teksta o Mujagiću iznosi svoje pretpostavke o formuli iscjeljivanja smatrajući da ona nije bila skup šifriranih riječi koja se koristi za otvaranje sefa, već molitva s kojom je osoba ovlaštena od duhovnog/spiritualnog autoriteta mogla pozvati božansku pomoć. Budući da je iscjeliteljski dar bio tako poseban i nije se odnosio na razne bolesti, ne vjerujem da je Allah ovdje intervenirao, kao što nije učinio s Edwardsom, Chapmanom i Arigom (poznatim filipinskim iscjeljiteljima). S druge strane, mislim da je vjerovatno Mujagićeva iscjeliteljska formula pozivala jedno ili više duhovnih bića koja su radila u ime Boga i koristila svoje ograničene sposobnosti za ljude u nevolji. Efekat je vjerovatno bio da se proizvodnja antitijela odvija toliko brzo kod pacijenata kojeg je ujela zmije da su se antigeni (ili toksini = otrovne tvari) zmijskog otrova mogli na vrijeme neutralizirati. Ili su duhovna bića imala priliku paranormalno isporučiti potrebna antitijela ili nadnaravno ukloniti antigene.

Mustafa nikada nije rekao ništa o umiješanosti nadnaravnih pomagača u proces iscjeljivanja. Možda to nije htio priznati ili jednostavno nije znao. No nameće se sam od sebe zaključak da za liječenje nije toliko bitna basma ili formula koliko sam “naslijeđeni” duh iscjeljivanja koji se kao dar može prenositi s koljena na koljeno. Druga osoba vjerovatno ne bi imala nikakvu moć liječenja kada bi koristila tu basmu ili formulu. Poznato je iz domaće prakse da oni pojedinci koji su nasljedili neko magijsko ili iscjeljujuće znanje od osobe bez potomstvo nikada nisu bili uspješni kao njihov prethodnik.

Mustafa Mujagić je umro oko 1965. godine, tako su mi govorili ljudi koji su ga poznavali u Sarajevu dok je bio živ.

Mujagić i njegovi preci nisu bili jedini koji su mogli izliječiti posljedice ujeda zmija. Jedan takav primjer izvještava između ostalog doktor George Lindsay Johnson iz Durbana u Natalu (Južna Afrika) početkom 20. vijeka (2, str. 202). On opisuje kako je poglavar plemena Shembe u njegovom prisustvu pomogao kroz molitvu djevojci koju je ugrizla “šištajuća guja” i koja je umirala. Stavio je stopalo na djevojčinu ruku, koja je bila jako natečena od ujeda zmije. Nakon još jedne molitve Bogu, otok je potpuno nestao u roku od nekoliko sekundi, a dijete je ustalo kao da se ništa nije dogodilo.