BITI LIJEP NA BOSANSKI NAČIN (treći dio)

TEŠKO JE BILO BITI BOSANSKA SNAHA

Prema kazivanju Mula Rašida Hadži-Pašića iz Žepča djevojka da bi u prošlosti ispunjavala sve moguće kriterije i stekla titulu poželjne udavače morala bi imati dugu kosu, crne oči, krupna, obla i rumena lica, bijele puti, tankih razmaknutih obrvica, široka i ravna čela, malešnih usta, sitnih i gusti bijelih zubi, poduga vrata, razmaknutih grudi, srednjega stasa, tanka u pojasu te da nije dus-taban, jer bi donijela nesreću. Noge treba da su joj malehne a na dlanu da ima na daleko prutnice (duge crte ili linije), jer je zbog toga sretnija i od dobra soja. Po dobi treba da je nekoliko godina mlađa od momka.

Njeno ponašanje mora biti pristojno a bude li vesela, pa se mnogo smije, narod bi govorio da je ludasija, a ako mnogo pjeva onda bi je nazivali harlakurla ili eksik-tahta, da je luckasta, ili žargonom mahale – da joj fali neka daska u glavi.

U Zavidovićima poželjna udavača je ona kojoj nije dus-taban, jer je nesretna, da joj nisu spojene obrve, zbog vjerovanja da je ljuta i osora, te da je širokog čela – široke pameti- i malehni usta.

Djevojka visoka i tanka nema evlada, oniska a jedra ima evlada i prije od drugih rađa mušku djecu. Srednja žena rađa prije žensku pa onda mušku djecu. Za djevojku koja često trepće vjerovalo se da neće imati djece.

Djevojka koja kada hoda stupa desnom nogom brže imat će djece a koja lijevom neće. Čestita djevojka brzo korača i preda se gleda, a koja polahko hodi je temerut odnosno lijenčina. Koja zvirla oko sebe (gleda uokolo) vižlasta je i šarijasta, svašta bi rada vidjela i znala, a dragi su joj i muški. Djevojci koja se svačemu začudi, narod veli da je blentulja tojest glupa.

O njenim kvalitetama i manama ocjenjivalo se i po načinu komunikacije, jedenju i visini.

Govor

Šutljiva i stidljiva djevojka se smatrala pametnom (pokorna), komunikativna se nazivala šarijasta, brbljača, lapača, laprdljavica. Tanak glas je sojli, krupan nije.

Visina

Tankoj a visokoj djevojci se govorilo da je”škrabulja”, “visulja”… Takvoj djevojci bilo koje odijelo loše stoji. Malehnoj djevojci se opet govorilo “da tu nema žene ni do ručka”. Prema tome u narodu se srednja visina kod žene smatrala najidealnijom. Ako nije ni odviše visoka i debela niti malehna i mršava govorilo se da je “kalufli”.

Jelo

Djevojka koja bi za ručkom, prilikom prinošenja kašike, mnogo otvarala usta smatrali su prostakušom i popašnom a ako mljacka – glupačom.

Nedžad Salković, jedan od velikana sevdaha, klasičan je primjer izvanredno lijepog bosanskog muškarca.

Hanka Paldum, legenda bosanskog sevdaha, osim lijepog glasa “vlasnica” je i iznimnog fizičkog izgleda. Pravi je primjer onih žena koje sa godinama postaju sve ljepše.